Tko će dobiti čokoladu, a tko šibu?
Sveti Nikola rođen je u gradu Patari u Maloj Aziji, u pokrajini
Liciji u 3. stoljeću. Imao je bogate roditelje koji dugo nisu
mogli imati djecu, pa su od Boga izmolili malog Nikolu koji je
ime dobio po stricu biskupu u Miri. Nažalost, roditelji su brzo
umrli i Nikola je ostao sam. Iako je nasljedio njihovo bogatstvo,
ostao je skroman. U svom životu uvijek se borio protiv nepravde i
za ljubav prema bližnjem u kojem je prepoznavao Boga. Iscrpljen
pokorom i poslovima, umro je 6. prosinca 327. godine te je
pokopan u Miri gdje se i danas nalazi sarkofag u kojem je nekoć
bilo položeno njegovo tijelo.
Zbog turskih osvajanja tijelo mu je preneseno u talijanski grad
Bari gdje se i danas nalaze njegove relikvije. Spomendan mu
je 6. prosinca, a posebno mu se raduju djeca čiji je zaštitnik
jer ujutro, na današnji dan, on donosi slatkiše i darove i
ostavlja ih u čizmicama koje smo očistili i ostavili na prozoru.
Djeca koja su cijelu godinu bila dobra, dobit će samo darove, dok
će kod onih koji možda nisu slušali mamu i tatu, zastati i
Krampus, koji prati Svetog Nikolu i djeci ostavlja šibe. Osim
djece, Nikola je zaštitnik pomoraca, djevojaka, siromaha,
studenata, farmaceuta, pekara, ribara, zatvorenika, trgovaca,
putnika, otoka Sicilije, pariškog sveučilišta i mnogih gradova
širom svijeta.
Kako je nastao običaj darivanja na ovaj dan i zašto se
pokloni ostavljaju baš u čizmicama i čarapama?
U blizini roditeljske kuće sv. Nikole živio je bogat čovjek koji
je izgubio carsku službu i sav imetak. Imao je tri kćeri, ali ih
nije mogao udati, pa je odlučio trgovati njihovom ljepotom i
mladošću tako da nešto zaradi. One su molile za spas svoje časti
i poštenja. Sveti Nikola je nekako doznao za tu odluku
nesavjesnog oca, pa je uzeo vrećicu i napunio je dukatima, umotao
u platno i potajno ubacio dukate kroz prozor. Kad je otac shvatio
da ima dovoljno novaca da uda jednu kćer, to je i napravio, ali
se onda isti slučaj dogodio i drugi, pa i treći put.
Kad je ubacivao novac kroz dimnjak za najmlađu kćer, susjed ga je
sustigao i prepoznao. Nikola ga je zaklinjao da šuti o tom
događaju, ali je otac razglasio u čitavom mjestu tu priču. Tako
je Nikola postao prijatelj siromašnih. Sveti Nikola odlučio je
zlatnike spustiti kroz dimnjak, a budući da su se na ognjištu
sušile čarape, upali su ravno u njih. Nakon toga tradicija se
raširila po cijeloj Europi i Sjevernoj Americi, ali s različitim
tumačenjima i nazivima. U Engleskoj je Saint Nicholas, u
Njemačkoj Sinterklaas, u Poljskoj Mikula. Sv. Nikola živio je u
davna vremena u šumi, pored jednog sela gdje su živjela i bogata
i siromašna djeca. Bogata su bila jer su imala roditelje koji ih
vole, dovoljno hrane i prijatelje.
Ali nisu imala igračaka, a ni obuće. Samo jedan par čizmica. Ipak
su djeca vrijedno svaki dan čistila i pazila svoje čizmice, a na
Nikolin imendan bi ih posebno lijepo ulaštila i stavila u prozor.
Nikola bi navečer prolazio i u svaki prozor u kome je bila lijepa
čizmica stavio bi jednostavnu drvenu igračku koju je sam
napravio.
Ali, godine su prolazile i Nikola je bivao sve stariji. Više na
svoj imendan nije mogao ići u selo i donositi igračke, a mame
nisu htjele da im djeca budu tužna ako ujutro nađu praznu
čizmicu. I zato je svaka mama u tom malom selu stavila u čizmicu
ono što je našla u kući. Kako su bili siromašni, to su bile
jabuke, orasi, bomboni zamotani u šarene papiriće. A djeca su se
probudila i bila sretna jer su već imala dovoljno igračaka i
slatko ih je razveselilo.