Na prvu adventsku nedjelju koja simbolizira nadu i iščekivanje porazgovarali smo s štrigovskim župnikom dr. sc. Kristijanom Kuharom
Danas je započelo došašće. Najradosnije vrijeme u godini. Vrijeme protkano duhovnim očekivanjima. Vrijeme koje nas poziva na budnost i odgovornost, ali i vrijeme iščekivanja…
Na prvu adventsku nedjelju koja simbolizira nadu i iščekivanje porazgovarali smo s štrigovskim župnikom dr. sc. Kristijanom Kuharom.
Došašće je vrijeme dvostrukoga iščekivanja. Ponajprije, iščekivanja ponovnog dolaska Isusa Krista, jer tako je obećao, o tome nam svjedoči sveto Pismo. I molitva se prve Crkve zaključivala pozivom Maranatha! Dođi, Gospodine Isuse! Vjera u Gospodinov ponovni dolazak nas drži budne, drži nas u iščekivanju kada će to biti, kako će to biti… Poziva nas da trajno budemo pozorni. Nije to vrijeme straha od apokalipse, propasti, smaka svijeta, nego vrijeme u kojemu smo kao djeca pred velikim događajem: radosno nestrpljivi. Jer vjerujemo da će sve biti savršeno, a bit će savršeno jer će Gospodin biti s nama. Sveti Ivan Pavao II. govorio je čak o novom došašću koje prolazi svijet 21. stoljeća, misleći pritom na potrebu pozornosti u kojoj će nas situaciji Gospodin pohoditi. Drugo iščekivanje je ono blagdana Božića i godišnje proslave događaja kojim počinje nova era. Zapravo, taj događaj je garancija da je Bog vjeran obećanjima: obećao je ocima i prorocima staroga Zavjeta da će doći, i došao je. Obećao je i nama, i tu nam je radosna nada da će se to ostvariti. – govori nam sugovornik.
Upravo ta svijest o Božjoj blizini koja se ostvarila rođenjem Sina Božjega, a što slavimo na Božić, kao i vjera da nam je Bog blizu u svakoj životnoj situaciji – jer postao je čovjekom, te da će ponovno – na kraju ovoga vremena biti s nama, pobuđuje radost. Zapravo, daje određeni mir čovjekovoj duši. Ne osjećamo se sami, napušteni i prepušteni silama ovoga vremena. Bog nije prezreo čovjekova tijela, nego se nastanio u onome što je stvorio kao dobro. Zato svaku situaciju svojega života i svijeta moramo promatrati kroz perspektivu Božjega utjelovljenja. Bog ulazi u naše živote i oblikuje našu povijest, sadašnjost i budućnost, on nas oblikuje, čuva, brani. – govori nam štrigovski župnik.
Današnje došašće otišlo je sasvim krivu stranu. Gdje je nestalo došašće kad je na prvom mjestu bila obitelj, zajedništvo, susret s najbližima i Novorođenim, a ne pokloni i božićna shopping groznica?!
Nije tu krivo došašće. Tu je kriv Božić. Ali, namjera je bila dobra. Naime, Božić jest vrijeme susreta, zajedništva, radosti. Obitelji koje su radi posla raseljene, ponovno se nalaze zajedno. Božić je blagdan susreta Boga i čovjeka, a to se oslikava i na našim susretima. Potom tu su darovi. Božić je dan kada je Bog darovao čovjeka rođenjem svoga Sina i dao nam je neprocjenjivi dar. Stoga nas Božić uči kako primiti dar, a ugledajući se u sliku Božjega darivanja, mi darujemo svoje najmilije. Tako bi trebalo biti. Ali, Božiću danas nedostaje dimenzija vjere i svijesti da je na taj dan Bog pohitao čovjeku u zagrljaj i Bog čovjeka darovao, Božiću nedostaje “Božić”. Zato i lijepi hrvatski naziv “Božić”, maleni Bog. Slijedom toga, i došašće je postalo priprema za jedan takav Božić bez maloga “Božića”. Ali, gledam to u perspektivi današnjega čovjeka. Došašće pod lampicama i Božićnim pjesmama je vapaj usamljenog i izgubljenog čovjeka, čovjeka koji je nestrpljiv, čovjeka potrebnog druženja, potrebnog Drugoga, čovjeka koji želi radost da može darivati i biti darovan. Supstitut istinskim ljudskim i duhovnim darovima i radosti postaju materijalni znakovi darova i radosti. I tu nije ništa strašno, zapravo pokazuje čovjekovu potrebu za Bogom, za onim Drugim koji mu daje sigurnost i radost.
Zanimljiva mi je zato slika polnoćke u našim crkvama. Na nju se skupe mnogi vjernici koji inače u crkvu ne dolaze redovito. I to me podsjeća na ono mnoštvo pastira i naroda koji su na vijest anđela o rođenju malenoga Kralja pohitali u Betlehem vidjeti o čemu se radi. Ljudi dolaze jer pokazuju da žele vjerovati i da imaju potrebu da ih Bog pohodi i uđe u njihove živote. Makar u toj svetoj noći Božića – priča nam sugovornik.
Godina iza nas puna je izazova. Kako se nosite s donesenim mjerama i ovom novonastalom situacijom?!
Kako se nosimo? – “Žongliramo” između onoga što moramo učiniti prema povjerenim vjernicima, ljubavi koja nas obvezuje prema ljudima i odgovornosti koja iziskuje mudrost. Kao svećenik nisam pozvan komentirati mjere. Kao građanin imam svoje mišljenje. Bitno je u ovakvoj situaciji apelirati na osobnu i kolektivnu odgovornost, i svojim primjerom pokazati odgovornost. Više od mjera, koje za crkvu čak nisu toliko drastične u odnosu na druge zemlje, brinu me ljudi koji se i dalje ponašaju kao da se ništa ne događa i kao da se njima ništa ne može dogoditi. A radi takvih postoje i ovakve mjere, i radi takvih – ne radi Crkve – mnogi će izvući kraći kraj! – govori nam sugovornik te za kraj poručuje našim čitateljima:
Mogu reći ono čime sam sebe nastojim ohrabriti. Budimo postojani u molitvi, radosni u nadi, strpljivi u ovoj nevolji, hrabri u iskušenjima, mudri u odlukama i odgovorni prema životu. Kako je sve ovo došlo, tako će i proći. Bog je uz čovjeka u svim situacijama i neće nas ostaviti same i prepustiti propasti. Zato ga nestrpljivo, bdijući u pozornosti i odgovornosti, čekajmo! Dolaze bolji dani – evo nam poruke za došašće.