Zanimljiv je "paradoks” da ljudi koji se deklariraju kao vjernici, kršćani, vjeruju u stvari kao što su gatanje ili uroci.
Nadnaravno oduvijek privlači ljude. Vjerovalo se šamanu koji je
puštanjem kozje krvi udovoljavao nekome tko vidi sve, a danas
neki u Braci sa Srednjaka vide spasitelja koji može liječiti
običnim pogledom. Stari Grci i Rimljani imali su svoj panteon
bogova s moćima u rangu Marvelovih junaka, a ni Slaveni, hvala
bogu, nisu bili lišeni straha od neobjašnjivog.
Uzmimo samo Babu Jagu, poznatiju pod imenom Baba Roga, strašnu
staricu kojoj ni kanibalizam nije bio stran, pa se gostila
ljudskim mesom. Pa onda božica zime i smrti Morana, bog smrti
(opet ta smrt!) i nesreće Černobog… Zašto magija toliko
privlači ljude? Jesu li razlozi bili isti prije 300 ili 400
godina i danas? – Magija je jedan od sustava interakcije čovjeka
sa svijetom oko sebe. Temelji se, kao i religija, na vjerovanju u
učinkovitost. Razlozi za magijske prakse nisu isti u zadnjih
nekoliko stotina godina, već su isti od samih početaka ljudske
kulture do danas. U početcima svoje kulture, koliko možemo
znanstveno razaznati, čovjek je vjerovao da je priroda oko njega
živa i da on, kao njezin dio koji je izravno o njoj ovisan,
određenim praksama može na nju utjecati. Tako je stvorio niz
različitih postupaka kako bi prirodu učinio sklonijom njegovu
preživljavanju i općenito boljitku.
Ti su postupci trebali osigurati razna iscjeljivanja, mogućnost
komunikacije sa svijetom duhova, pa tako i duhovima predaka,
plodnost i rodnost uroda i stoke, zaštitu imovine, zaštitu od
bolesti, ozljeda, loših namjera i brojne druge. Gotovo sve te
potrebe ljudima su i danas važne. Ljudi su danas na višem stupnju
razvoja, ali njihove osnovne potrebe i strahovi i dalje su isti –
tumači dr. sc. Deniver Vukelić koji je
doktorirao s radom o utjecaju magijskih predodžaba na oblikovanje
hrvatskoga kulturnoga identiteta.
Uskoro mu u izdanju Školske knjige iz tiska izlazi velika, bogato
opremljena knjiga rađena prema doktoratu, ali uz brojne dopune,
dorade i izrazito bogat slikovni materijal, pod naslovom “Magija
na hrvatskome povijesnom prostoru”. Magija, magijske predodžbe i
magijski obrasci zauzimali su i još uvijek u određenoj mjeri
zauzimaju bitno mjesto u procesu oblikovanja hrvatskog kulturnog
identiteta, tvrdi. Bavio se, među ostalim, i tezom da su
starovjerne pretkršćanske magijske predodžbe ostavile važne
tragove u hrvatskoj kulturnoj svijesti do danas, ali i da se
novovjerne, postkršćanske i nekršćanske magijske predodžbe i
obrasci 20. i 21. stoljeća isprepliću s kršćanskim kulturnim
krugom u Hrvata kao i u drugim etničkim zajednicama te tako
utječu i na daljnje oblikovanje svakodnevnog života, stava prema
duhovnome i razvoju duhovnog iskustva.
– Moja glavna teza je da uporaba magijske prakse postoji, kao i
vjerovanje u magiju, pa je, kao fenomen, ne treba jednostrano
odbacivati kao besmislicu i praznovjerje. No na žalost mnogih, ne
smatram da magija postoji u smislu fikcijske književne ili
filmsko-televizijske magije pune specijalnih efekata kao u
serijalu o Harryju Potteru, Tolkienovu Međuzemlju i drugima.
Mnoga svjetska društva skeptika već desetljećima razotkrivaju
različite magijske praktičare koji su stekli bogatstva na zapravo
dobro elaboriranim primjerima iluzionističke magije. Ta društva
nude i nagrade za empirijski mjerljive dokaze o stvarnim
magijskim sposobnostima pojedinca, čitanju misli, telekinezi,
komunikaciji s mrtvima. Koliko mi je poznato, još nitko nije
pokupio svoj novac.
Magija kao fenomen postoji, no ne kao sustav mjerljiv empirijskim
dokazima koji, naravno, mogu pomoći da ljudi ne budu prevareni
očitim prijevarama i trikovima zlonamjernih osoba, već kao sustav
baziran na vjerovanju, a upravo je čovjekovo vjerovanje nužan
preduvjet da bi ona, kao i religija, funkcionirala u smislu
pokušaja smirivanja ili pripomoći kod egzistencijalističke krize
više-manje bilo koje vrste. No znanstveno gledano, magija je
složeni fenomen koji treba sagledavati ne samo iz perspektive
jedne znanosti ili znanstvene discipline, već iz mnogo kutova:
etnološko-antropoloških, povijesnih, arheoloških, socioloških,
psiholoških i brojnih drugih, i pokušati dobiti što točniju sliku
koliko i u kojem razdoblju magijske prakse imaju utjecaja na
čovjekovu svakodnevicu – napominje dr. sc. Vukelić.
Zanimljiv je “paradoks” da ljudi koji se deklariraju kao
vjernici, kršćani, vjeruju u stvari kao što su gatanje ili uroci.
Kako to objašnjava?
– Vjernicima nije teško vjerovati u magiju jer se, isto kao i
religija, temelji na vjerovanju. Čovjek koji se oslanja na vjeru
kao temelj svoje percepcije svijeta podjednako može vjerovati u
učinkovitost magijske prakse, kao i u učinkovitost praksi unutar
svog religijskog opredjeljenja. Potpuno je druga stvar što
službena religija zajednice kojoj ta osoba pripada misli o tom
sinkretizmu, no i ti su se stavovi tijekom povijesti mijenjali.
Od toga da su, primjerice, kršćanski teolozi i pravnici magiju
smatrali poganstvom, herezom, varljivom iluzijom, ugovorom s
đavlom, dijaboličkim vještičarstvom, pobunom protiv Boga i
zajednice, pa do toga da su joj pristupali sa stavom da su
magijske prakse zapravo besmisleno praznovjerje bez pravog učinka
na pojedinca ili zajednicu. No kroz povijest postoje brojni
primjeri kršćanskih magijskih praksi koje kršćani nisu smatrali
magijom u tom smislu riječi, već religijskom praksom koja im je
služila za rješavanje životnih problema koje sami nisu mogli
riješiti. Čovjek 21. stoljeća i dalje će, ako se on sam ili netko
njemu blizak razboli, često otići liječniku kao predstavniku
znanosti, moliti se božanstvu religije kojoj pripada u objektima
njegova ili njihova štovanja ili pak u vlastitoj privatnosti, ali
su mu dostupne i različite magijske prakse, danas često
zamaskirane pojmom alternativa – uporaba amuleta i talismana,
posjet nekom prostoru koji se smatra svetim ili iscjeljujućim,
dodirivanje ostataka nekih svetih osoba ili pak posjet različitim
javnim ili privatnim magijskim praktičarima i iscjeliteljima.
Sve to poduzima u nadi i vjeri da će nešto od toga pomoći. Tako
osoba pokušava pobijediti onaj i dalje sveprisutan
egzistencijalistički strah od bolesti, nepogode i smrti, strah od
nepoznatog, strah od velikih kozmičkih pitanja na koja
nemamo odgovor – kaže i dodaje da i religija i magija nude
rješenja davanjem čovjeku mogućnosti da povjeruje da može zaobići
ili nadići poteškoće nekim natprirodnim ili onostranim načinom. U
domeni religije to, pojašnjava, obuhvaća vjerovanja u
učinkovitost molitve božanstvu, neki božanski plan, providnost,
čuvare poput anđela, svetaca i drugih natprirodnih bića ili pak
zagovore božanskih osoba.
– U domeni magije vjeruje se u učinkovitost magijskih rituala i
vlastitih duboko skrivenih ili izvanjskih nadnaravnih moći
stvari, pojava ili entiteta. Dakle, i magija i religija temelje
se na tradicijama mitologije i nastaju kroz mitove koji
objašnjavaju svijet unutar i izvan čovjeka, a u domenama
čudesnoga i čudotvornoga. Jedna od glavnih razlika između magije
i religije jest u njihovim strukturama i njihovu sustavu.
Religija obično ima neko mitološko središte oko kojeg stvara svoj
kanon postavki, kozmogoniju, legende o herojima, moralne pouke,
mitove o djelima bogova, polubogova, svetaca te drugih istaknutih
osoba. Magija je češće okrenuta nekim apokrifnim zgodama iz istih
mitova kojima se koristi i pojedina religija iz iste kulture
tijekom izvedbi samih magijskih rituala – kaže.
Smatra da razlog leži u tome što je magijska praksa, promjenjiva
i prilagodljiva, većinom u stalnoj potrazi za tehničkim ciljevima
koji donose izravnu korist. – No božanska i druga bića s kojima
magijski praktičar vjeruje da stupa u komunikaciju te sile
prirode za koje vjeruje da ima mogućnost njihova usmjeravanja,
zapravo su – ističe – iste naravi kao i sile i entiteti kojima se
obraća religija, odnosno često su i istovjetni. Jedna od ključnih
razlika između religije i magije je ta što je religija kolektivna
i njezine se aktivnosti obično obavljaju u zajednici ili grupi
pod uvjetima vjerskih običaja unutar religije te zajednice,
obvezujuće su na razini sustava cijele zajednice te obuhvaćaju i
svakog njezina člana, a posebice tijekom različitih
inicijacijskih praksi i prijelaznih rituala u životu, od rođenja,
primanja u zajednicu, vjenčanja i smrti. Većina religijskih
elemenata i praksi, za razliku od onih magijskih, ne dopušta
inicijativu pojedinca jer su one u povijesti bile prisutne samo u
formi objave uz božansko dopuštenje. Unutar religijskog sustava
osoba je stalno podređena božanskim silama koje su izvan njezine
moći poimanja ili pak izravnog utjecaja.
S druge strane, magija je gledana uglavnom kao umijeće odabranih
pojedinaca, a ta umijeća ili znanja kroz povijest su se najčešće
prenosila usmeno s generacije na generaciju. Većinom su to bile
osobe koje su djelovale na marginama društva, a od kojih su
pripadnici zajednice ili čak cijela zajednica tražile pomoć u
trenucima kada pojedinac ili zajednica vlastitim snagama pa ni uz
religijsku pomoć nisu mogle riješiti određene životne nedaće. No
i magija ima rituale vezane za rodnost i plodnost u kojima često
sudjeluje cijela zajednica. U tim je trenucima ona često
isprepletena s religijom jer takvi rituali, da bi bili uspješni,
ili slijede mitske narative djela bogova koje treba ponoviti, kao
što je to u starijih religija, ili pak naputke i apokrife života
svetaca koji su zapravo mješavina starovjernih mitskih narativa u
svjetskim religijama – kaže Vukelić.
U 20. stoljeću magija se proširila u časopise, trgovine, oglase,
telemarketing, masovne seanse, a tek početkom 1970-ih stvoreni
su, podsjeća, preduvjeti za širenje magijskoga na šire društvene
slojeve u hrvatskom povijesnom prostoru, i to podizanjem
standarda i pismenosti, djelomičnim otvaranjem jugoslavenskog
socijalističkog društva zapadnim utjecajima i priljevom ideja new
age pokreta. No najvažnija mogućnost širenja suvremenih magijskih
praksi izvana prema unutra ostvarena je početkom osamostaljenja
Hrvatske, potpunim otvaranjem prema zapadu, naglim razvojem
televizijskih, tiskanih i digitalnih medija. Počele su se,
napominje, otvarati telefonske linije za proricanje budućnosti,
otvorene su prve trgovine specijalizirane za magijsku literaturu
i pribor poput Nove Arke u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu, a
pokrenuti su i časopisi magijske i srodne tematike, poput Stelle,
Nexusa, Astro vodiča, Astre i drugih.
Osnovana su brojna društva i udruge koje se bave različitim
neošamanističkim i new age aktivnostima i radionicama poput
šamanskih bubnjeva, meditacije, reikija i slično. U javnosti su
se počele pojavljivati i osobe koje se bave magijom,
bioenergetičari, iscjelitelji, samoprozvani šamani. Postoje li
magijski obredi koje bismo mogli nazvati autohtonim hrvatskim
obredima?
– Jedan od zanimljivijih magijskih obreda koji u nekim oblicima
postoji i izvan Hrvatske, ali je dosta specifičan za dijelove
hrvatskog prostora, jest skapulimantsko proricanje.
Skapulimantija se ubraja u osteomantska proricanja, budućnost se
dakle proriče iz životinjskih kostiju. Preciznije, skapulimantske
tehnike za to koriste životinjsku plećku, odnosno lopaticu. Ova
praksa bila je raširena na području Like i Dalmatinske zagore, u
mjestima kao što su Bukovica, Kijevo, Dobroselo, Donji Kosinj…
Obično se proricalo iz ovčje ili svinjske plećke, i to od
životinje koju su ljudi sami othranili i uzgojili. Vjerovalo se
da na svakoj lopatici, kad se očisti meso, postoje tzv. mjesta
važenja, područja koja su imala svoje nazive, a s pomoću njih
mogle su se proreći važne informacije za pojedinu obitelj, poput
zdravlja, neprilika i problema starješine, poštenja i složnosti
obitelji, grobova, djece i krštenja, novih djevojaka u obitelji i
svadbi, požara, gladi, zatvora, stoke, konja, zemlje i njezine
diobe, novca, napretka i neprijatelja obitelji. Te teme ustvari
pokrivaju sva važna životna područja tradicionalne seoske
obitelji koja se bavi stočarstvom i poljoprivredom – pojašnjava
dr. sc. Vukelić.
Većina magijskih rituala i magijskih sustava nastalih kroz
povijest sačuvana je do danas, oni su samo mijenjali svoje
oblike. Navodi i nekoliko primjera. Preživjeli su tako različiti
oblici divinacije ili proricanja uz pomoć životinjskih dijelova
tijela, tarota, graha, runa, Ichinga, taloga kave, horoskopa,
natalnih karata i drugog. Održali su se elementi epotropejske ili
zaštitne magije poput amuleta, talismana, basme, zapisa, molitve,
složenih magijskih predmeta za zaštitu i pročišćavanje prostora,
zatim uročke magije odašiljanjem negativne energije preko
predmeta koji predstavlja ciljanu osobu, ljubavne magije,
iscjeliteljske magije kojima se bave javni iscjelitelji,
bionergetičari, učitelji i gurui. Komercijalne televizije pune su
noćnih emisija u kojima se proriče budućnost. I to za ne mali
novac. Jedan od fenomena je i Braco sa Srednjaka.
U čemu je tajna njegova uspjeha, što to ljude tjera da povjeruju
u to da će ih nečiji pogled, pa i preko zaslona mobitela,
izliječiti ili im pomoći u rješavanju problema? – Tajna je
jednaka kao i kod svih religijskih i magijskih sustava. Vjera u
to da netko ili nešto može svojom moći riješiti problem koji
čovjek ne može riješiti sam vlastitim naporima ili sposobnostima
– objašnjava dr. sc. Vukelić koji se znanstveno bavio i fenomenom
progona vještica. Opovrgava neke tvrdnje da je na području
Hrvatske bilo najviše spaljivanja navodnih vještica. Procjenjuje
se da je na europskom prostoru od sredine 15. do sredine 18.
stoljeća održano ukupno oko 80.000 sudskih procesa za navodne
magijske zločine, a da je oko 35.000 osoba pogubljeno. Na
primjer, na području Svetog Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti
bilo ih je od 25 do 35.000, u Francuskoj oko 1000, Skandinaviji
oko 2000, na Britanskim otocima oko 2000… Na hrvatskom prostoru
poznato je samo nekoliko slučajeva spaljivanja navodnih vještica.
Postoji li poveznica između raširenosti magijskih vjerovanja i
standarda života u nekoj zemlji? Vjeruju li ljudi u bogatim
državama primjerice manje u gatanje i uroke od onih koji žive u
siromašnijima?
– Nema poveznice. Štoviše, bogatiji ljudi mogu potrošiti više
novca na privatne seanse s nekim iscjeliteljima, karizmaticima i
drugima. Imaju vlastite gurue, savjetnike, majstore feng shuija,
često donose velike i važne poslovne odluke nakon savjetovanja s
magijskim praktičarima, jednako kao što se to radilo primjerice u
starom Rimu. Dovoljno je vidjeti koliki se novac okreće u nekim
svjetskim organizacijama, primjerice scijentološkoj crkvi.
Njihovi su članovi najčešće bogati glumci, glazbenici, političari
i poslovni ljudi koji troše goleme količine novca na savjetovanja
i vjeru u vlastito duhovno napredovanje. Ljudi slabijega
imovinskog statusa više će biti orijentirani na rješavanje nekih
osnovnih pitanja poput zdravlja, zaposlenja ili većeg
financijskog dobitka. I pritom će to pokušati ostvariti putem
njima financijski dostupnih načina, najčešće zvanjem
tarot-linije, odlaskom lokalnom praktičaru ili kupovinom amuleta
i talismana. Imućniji samo imaju mnogo veću mogućnost izbora što
žele dobiti za svoj novac – zaključuje dr. sc. Vukelić.