Muzej Međimurja Čakovec na društvenim je mrežama objavio 'povijesnu' vijest koja nas je oduševila
Jeste li znali da je postojala Čakovečka tvornice kandita i
čokolade?
U nastavku prenosimo njihovu objavu na društvenim mrežama koju je
napisala ravnateljica Muzeja Međimurja Maša Hrustek
Sobočan:
– Kako na poziv građana muzealci izlaze na teren pregledati stare
predmete koje ljudi čuvaju po kućama, tavanima i škednjima, a
koji bi eventualno mogli završiti u muzeju kao atrefakt mjesta i
vremena, tako smo prošli tjedan posjetili i poznatog
zaljubljenika u starine, gospodina Petra Horvata iz Cirkovljana.
Njegova impozantna zbirka etnografskih predmeta i čitav grunt s
originalnim kukuružnjakom, veštetom i škednjom definitivno
zaslužuju pažnju struke, no ono što me je zaintrigiralo, jedan je
naoko sasvim običan kuhinjski predmet, a koji je lako mogao proći
zbog svoje korodiranosti nezapaženo. Radi se o limenoj
cilindričnoj kutiji s poklopcem. Na naličju je sada već jedva
vidljiv natpis: “ČAKOVEČKA TVORNICA KANDITA I ČOKOLADE, Heinrich
Pogany”. Dakle riječ je o predmetu iz građanskog miljea zalutalom
u seosku zbirku. Po čemu je taj predmet tako bitan i zašto
zaslužuje veću pažnju od stotine ostalih predmeta koji ga
okružuju? Pa upravo iz razloga jer je se zna ime proizvođača i
svrha predmeta, a najbitnije od svega je da pomoću njega možemo
rekonstruirati dijelić prave lokalne povijesti. Jeste li znali da
je Čakovec imao tvornicu čokolade u 20. stoljeću? Ja kao
istraživač međimurske povijesti s naglaskom na građansko društvo
19. i 20. stoljeća bogme nisam. Za mene je ovo bilo pravo
iznenađenje!
Opće je poznata činjenica da je Čakovec na kraju 19. i u prvoj
polovici 20. stoljeća razvio i stvorio veliku tekstilnu,
građevinsku, mesno-prerađivačku, metalsku industriju, da smo
imali tvornicu šampanjca i likera, proizvodnju soda-vode, bučinog
ulja, preradu žitarica u brašno, tvornicu šećera, nekoliko
tvornica opeke, vlastitu munjaru i proizvodnju struje, no
postojanje gradske tvornice bombona i čokolade do sada je ipak za
mene bila totalna nepoznanica. Zahvaljujući dobu digitalizacije i
činjenici da je podosta povijesnog materijala prisutno na
Internetu, pronašla sam tvrtku pod imenom “Heinrich & Pogany”
u Industrijskom godišnjaku za 1929. i za 1932. za Jugoslaviju.
Zatim, u Telefonskom imeniku Kraljevine Jugoslavije za 1930.
navodi se u Čakovcu Tvornica kandita i čokolade, s telefonkim
brojem 46. Isti podatak ponavlja se i u imeniku za 1940. godinu.
No, u Telefonskom imeniku Mađarske za veljaču 1942. godine, te
ponovno za svibanj 1943. g. navodi se i adresa tvornice:
Honvéd-utza 59. Danas je to čakovečka ulica bana Josipa Jelačića
i na tome broju nalazi se vidljivi ostaci manjeg kompleksa
industrijskih zgrada. U telefonskom imeniku za 1946. godinu pod
telefonskim brojem 46 više se ne navodi Tvornica čokolade, već
Elektro-poduzeće Pavao Šoltić. Nadalje, u Međimurskom biografskom
leksikonu, autora Vladimira Kalšana spominje se Heinrich Alfred
(1885. – 1936.) On je s Đurom Poganyem od 1921. godine suvlasnik
“Čakovečke tvornice kandita i čokolade”. Sada je jasno da se radi
o dva prezimena (Heinrich & Pogany). Premu svemu navedenome
možemo zaključiti da je Tvornica kandita i čokolade Heinrich
& Pogany pod takvim imenom djelovala u Čakovcu od 1921. do
najkasnije 1936. godine kada umire Alfred Heinrich. Tvornica
nastavlja raditi sa skraćenim imenom, kao Tvornica kandita i
čokolade minimalno do 1943. godine. U korelaciji sa sličnom
industrijom na tlu Hrvatske u to vrijeme, u Zagrebu od 1902.
godine djeluje “Union – tvornica kandita i čokolade”. Čak do
danas zadržao se njihov prepoznatljivi proizvod i oprema
popularnih bombona 505 sa crtom. Tvornica je ulagala znatna
sredstva u ambalažu i postala poznata po limenim kutijama za
bombone i kekse. Godine 1950. udružila se s tvornicom keksa
“Josip Kraš”. Prema katalogu limenih kutija tvrtke “Union”
limenka naše čakovečke tvornice (visina 26 x promjer 13 cm)
najsličnija je po izgledu i emajliranim ukrasima onima iz 1935.
godine.
Zaključak: limenka spada u plodne međuratne godine čakovečke
industrije i za sada je jedini poznati materijalni dokaz
postojanja proizvodnje čokolade i bonbona u našem kraju. Ponekad
običan predmet osim estetske ili sentimentalne vrijednosti nosi i
onu značajniju, dokumentarnu i povijesnu vrijednost. Možda je baš
vaš predmet, spremljen i zaboravljen u nekoj prašnjavoj šupi
karika koja nedostaje u rekreiranju prošlih vremena. U muzeju smo
uvijek otvoreni da pogledamo i procijenimo predmet za koji
mislite da bi imao takvu vrijednost – napisano je na
Facebooku Muzeja Međimurja.