Danas je ona izliječena. Kontrole i pregledi su u njezinom rasporedu redoviti, a s puno optimizma, savjetom i podrškom pomaže drugima
Preboljeti zloćudnu bolest nije lako ni jednostavno, no valja imati na umu da takva dijagnoza nije smrtna presuda. Portal 24sata razgovarao je s tri žene koje su se othrvale opakoj dijagnozi i pronašle novi smisao u životu. Ispričale su kako su se suočile s bolešću, o čemu su razmišljale te na kraju kako su uspjele prebroditi teškoće s kojima su se susrele. Jedna od njih je i Međimurka Diana Dominić.
‘Pletenje me spasilo’
Diana je mjesecima osjećala bolove u lijevoj dojci, a napipala je i tvorbu nalik pločici. Liječnici su govorili da ne mora biti ništa opasno. A onda je stigao nalaz punkcije.
– Bolovi u dojci su bili dovoljno jaki da sam išla liječniku i
napravili smo sve nalaze. Imam problema sa štitnjačom, pa sam
umor i pospanost pripisivala tome. Nalazi su pokazali jedino da
imam povišeno željezo, no liječnica me tad uputila na mamografiju
– prisjeća se teške 2013. godine Diana
Dominić (56) iz Domašinca.
– Po nalaz sam trebala doći u bolnicu. Kad sam vidjela sestru kako u ruci drži plavu kuvertu, nekako sam znala što je, ali svejedno sam je otvorila da vidim nalaz. Pisalo je da imam zloćudni karcinom. Šok, vrijeme je stalo, suze krenule. To je neopisivo, to što sam tad osjećala. Nakon prvog šoka, trebalo je sjesti, posložiti kockice u glavi i krenuti u borbu sa zloćkom. Dobila sa uputnicu za onkologa pa sam tako završila u Zagrebu – prisjeća se Diana dodajući kako je nakon toga sve išlo prilično brzo. Termin za operaciju je dobila kroz nekoliko tjedana, a odlučila je napraviti rekonstrukciju lijeve dojke iz trbušnog mišića.
– Kad ti kažu da će sad odrezati dio tebe, nije ti svejedno. No nemaš izbora. Nisam se htjela opterećivati operacijom ni bilo čim. Zapravo, cijeli taj period sam hodala kao u nekom polusnu. Vjerovala sam da se to ne događa meni nego nekom drugom, da sve sanjam i uskoro ću se probuditi – nastavila je Diana dodajući kako joj je pomogao razgovor s onkologinjom koja joj je rekla da rak ne voli borce te da se pripremi za borbu. Nakon operacije su uslijedile kemoterapije.
– Svašta ti se vrti po glavi, razmišljala sam o tome kako želim
vidjeti nećake da završe fakultet, zasnivaju obitelji i kreću u
život. Za to sam morala i ja biti živa. I odlučila sam
preživjeti. Primila sam šest agresivnih kemoterapija, no na svaku
od njih sam dolazila uređena, našminkana i s osmijehom. Sve sam
rješavala kroz smijeh – rekla je i dodala kako je u tom
teškom razdoblju ponovo otkrila pletenje.
Radila je od 1987. kao carinski deklarant na graničnom prijelazu Goričan. Iako je stresan jer se radi u smjenama, vikendima i blagdanima, voli svoj posao i jedva je čekala vratiti se na njega. Nema supruga ni djece, ali sestrinu djecu voli kao da su njezina. Danas je ona izliječena. Kontrole i pregledi su u njezinom rasporedu redoviti, a s puno optimizma, savjetom i podrškom pomaže drugima.
– Morate zaokupiti ruke kako um ne bi imao prostora za razmišljanje o glupostima. Dodatno, ja sam 2014. godine krenula na psihoterapiju kod psihijatra koji mi je puno pomogao i jedino mi je žao što nisam krenula ranije. I danas idem na tretmane i ti mi razgovori puno pomažu, pojasnila je ona dodajući kako upravo to savjetuje i drugim ženama koje se nađu u njezinoj koži.
– Ne zanemarujte preglede, nađite si hobi i prije svega borite se. Dijagnoza nije kraj i definitivno nije smrtna presuda. Pogledajte mene, osam godina od dijagnoze i još sam tu. Život je lijep i za njega se vrijedi boriti – poručila je.
– Nikad se nisam pitala zašto se to sve događa baš meni, zašto baš ja. Naučiš prihvatiti stvari koje ne možeš promijeniti i ne trošiš svoju pozitivu na ono na što ne možeš utjecati. Ali zato uživaš u sitnicama, veseliš se svakom novom danu. Koliko god da su me ruke boljele ili sam bila umorna, uvijek sam pronalazila vrijeme za pletenje i oduševljavalo me kako to ljudi prihvaćaju. Imam svoje stranice na društvenim mrežama na kojima objavljujem radove koje ispletem. Nikad nisam isticala da sam preboljela karcinom, nisam htjela da ljudi kupuju zbog sažaljenja, već da prepoznaju ručni rad i trud koji je uložen u to, pa sad mogu s ponosom istaknuti da se moja odjeća nalazi po cijelom svijetu, a dvije haljine od konca otišle su u Australiju. Veseli me vidjeti kad nešto lijepo napravim i kad ljudi to prepoznaju i pohvale – iskrena je Diana koja zaključuje kako se od optimizma nikad neće rastati, ma što je čekalo u budućnosti.
Više pročitajte na portalu 24sata.
