Predstava ‘Normalan život’ Mirana Kurspahića premijerno će biti izvedena 29. listopada u Čakovcu, a inspirirana je prošlogodišnjim prosvjedima u tom gradu, nastoji objektivno sagledati probleme u odnosima s Romima te nudi rješenja.
U Centru za kulturu Čakovec 29. listopada premijerno će biti
izvedena predstava ‘Normalan život’ u izvedbi Kazališne
družine Pinklec i režiji Mirana Kurspahića.
Predstava je inspirirana prošlogodišnjim skupom ispred Centra za
kulturu Čakovec koji je kompleksnost situacije stanovnika
Međimurja, domicilnog i romskog, ostatku Hrvatske učinio
vidljivom. Iz perspektive onoga koji u tu situaciju dolazi
izvana, redatelj Miran Kurspahić i dramaturginja Rona
Žulj kroz proces stvaranja predstave su s glumcima
istražili najrazličitije aspekte ‘romskog problema’.
Miran Kurspahić je 41-godišnji zagrebački
kazališni redatelj i glumac koji je još od Akademije dramske
umjetnosti bio sklon kritičkom propitivanju situacije u hrvatskom
društvu. S kolegama s klase Oliverom Frljićem i
Sašom Božićem, danas vrsnim redateljima,
usprotivio se načinu studiranja režije na Akademiji i profesorima
koji nisu bili dovoljno fleksibilni prema idejama. Uvijek se u
svojim predstavama bavio aktualnim društvenim problemima, a iako
ih je godinama postavljao u Teatru ITD, Kurspahićeve predstave
skinute su prošle godine s tog repertoara pa je bio prisiljen
osnovati vlastito kazalište Rebel s kojim uskoro počinje
pripremati predstavu o Kriznom stožeru, piše
Nacional.
NACIONAL: U Centru za kulturu Čakovec održat će se 29.
listopada premijera predstave ‘Normalan život’ Kazališne
družine Pinklec, u vašoj režiji. O čemu se radi?
Prije godinu dana Romano Bogdan, osnivač
Pinkleca, pozvao me da sudjelujem u tom projektu. Projekt je dio
međunarodne kulturne inicijative za mlade ConnectUp – The Life of
the Others, u sklopu koje radimo predstavu o jednom izazovu s
kojim se Međimurci suočavaju, a to su Romi, odnosno suživot s
Romima. Ta tema me intrigira jer je zapaljiva, zanimljiva, a na
kulturnjačkoj sceni uglavnom svi “na prvu” na te stvari gledaju
kroz politički korektnu prizmu iz koje je sve crno-bijelo.
Situacija tamo sve je samo ne takva pa me to jako zainteresiralo.
Taman kad smo dogovorili suradnju, dogodio se prosvjed Želim
normalan život u Čakovcu, kojim se željelo upozoriti na sve s
čime se ti ljudi suočavaju.
NACIONAL: Kako je predstava inspirirana tim prosvjedom,
što će prikazati
Namijenili smo predstavu srednjoškolskom uzrastu. Zanimljiva je
ta ‘generacija Z’ jer kad se o njoj razmišlja, onda treba
uzeti u obzir za nju amblematske filmove poput ‘Igara
gladi’ ili ‘Labirinta’, tu neku distopijsku budućnost s
elementima neo-pastorale. Starija generacija je kao sve uništila,
a ova moja srednja nije ništa za njih napravila, tako da je na
njima da sami pokušaju nešto promijeniti. Oni sebe vide kao one
koji će sve vratiti u balans, vratiti se prirodi. Predstava je
kombinacija teške teme, ali i zabavnog formata, svojevrsni
game-show, kao spoj nekadašnje ‘Kviskoteke’ i ‘Igara bez
granica’. Zamišljena je kao emisija uživo u kojoj sama publika,
podijeljena u dva tima, sudjeluje u nizu igara – od kvizova
znanja do igara spretnosti i vještina. Igre su osmišljene tako da
u pitanje dovode niz predrasuda i odabir linije manjeg otpora. Tu
sad dolazimo i do ‘romske problematike’ jer je kroz svaku
igru provučen jedan od problema – od stereotipa i predrasuda
do društvenog, političkog, obrazovnog, zdravstvenog, financijskog
i socijalnog aspekta date tematike.
NACIONAL: Rekli ste da većina taj problem promatra kroz
‘politički korektnu prizmu’, kako vi gledate na ‘romsku
problematiku’?
Naš pristup je pokušaj pokrivanja teme iz nekoliko različitih
rakursa. Pozicija nam je zahvalno-nezahvalna, dramaturginja Rona
Žulj i ja ipak dolazimo izvana, iz Zagreba, gdje romska
problematika gotovo da i ne postoji jer je to veliki grad i Romi
su tu na takvoj margini da ne predstavljaju problem, susrest ćete
ih eventualno ako “zalutate” u naselje Kozari bok. Oni su rubno
vidljivi. U Međimurju je, međutim, potpuno drugačija priča. To
sam primijetio i prije osam godina kad sam prvi put radio s
Pinklecima, a sad je situacija višestruko pogoršana. Razmišljao
sam o tome je li dobro doći izvana i raditi predstavu o Romima,
ali shvatio sam ipak jest, čak i poželjno, jer ipak imamo
objektivniji pristup i nismo toliko emotivno involvirani.
NACIONAL: Kako ste razmišljali o Romima i njihovu
položaju u Hrvatskoj prije nego što ste počeli raditi
predstavu?
Već sam godinu dana u istraživanju teme, volim biti informiran i
spreman za projekt. Temeljna priprava za predstavu u Čakovcu – u
sklopu koje smo puno razgovarali i s policijom, socijalnom
službom, volonterima, aktivistima, Romima, obišli romsko naselje,
upoznali neke, nažalost malobrojne, ali svijetle primjere
obrazovanih Roma – trajala je mjesec dana. Mogu reći da sam
upotpunio vlastitu sliku o njima, što znači da se ona nije bitno
promijenila. Mislim da znam kako uglavnom razmišlja neki
zagrebački krug kad se čuju “vijesti sa sjevera” – to je
vjerojatno i neka ostavština Franje Tuđmana koji je Međimurje
gotovo pa ostavio Mađarskoj, dakle potpuno ga je marginalizirao,
pa se uglavnom izvještava samo o nekim incidentima. Budući da
dolazim s kulturnjačke scene, mogu reći kako ona diše. Uvjetovani
politički korektnom agendom, uglavnom smatraju da “gore” vlada
rasizam, da su Međimurci rasisti prema Romima i da se Romima krše
ljudska prava i sputava se njihova tradicija.
NACIONAL: Dijelite li njihovo mišljenje?
Ne dijelim, ipak sam stjecajem okolnosti informiraniji. Shvatio
sam da je to dublji problem s puno nijansi. Ono što sam
dijagnosticirao tijekom rada na predstavi jest da je tu riječ o
ozbiljnom problemu koji je puno veći nego što bi prosječni
hrvatski građanin mogao zamisliti. Riječ je o problemu koji u
Međimurju postoji jako dugo, desetljećima, i približava se
kulminaciji. Mislim da nas jedan ozbiljniji incident – s
jedne ili druge strane – dijeli od eskalacije nasilja.
NACIONAL: Prosvjed, dakle, nije puno pomogao?
Nije. Pokrenuo ga je Tin Hrgović koji je – baš poput naše
ciljane publike – tada bio maturant, a danas je student
prava te je, naravno, odmah ušao na Škorinu listu “Imovinskog
pokreta” i osvojio čak pozamašan broj preferencijalnih glasova na
prošlim izborima. Iza njega zapravo stoje lokalne braniteljske
udruge koje su skup organizirale iz svojih specifičnih interesa.
Sam prosvjed je, međutim, okupio niz “normalnih” građana, koji ne
pripadaju tom miljeu i zasigurno nemaju desnu agendu. Prosvjed
nije privukao adekvatnu pozornost toj problematici, a u
međuvremenu se dogodila i pandemija pa je sve nekako palo u drugi
plan. Međutim, taj problem nije nestao, štoviše, on raste. Moj je
dojam da se u Međimurju doista ne radi o rasizmu, tu boja kože ne
igra ulogu. Tu se radi o kulturološkom sukobu, srazu svjetova,
sustava vrijednosti. Ondje Romi čine znatan dio stanovništva, a
udio Roma osnovnoškolaca u županiji je oko 16 posto. Svako treće
dijete koje se rađa u Međimurju, romske je nacionalnosti.
NACIONAL: Što je najveći problem?
To što se problem ignorira i ne rješava adekvatno. Tih dvanaestak
naselja od Varaždina do Čakovca izgrađeno je ilegalno na državnoj
zemlji, nemaju građevinske dozvole, infrastrukturu, legaliziranu
i sprovedenu struju i kanalizaciju. Kuršanec, recimo, ima
izgrađen kulturni centar s vrtićem i igralištem, ali je izuzetak
koji potvrđuje pravilo. Ono što se događa jest perpetuirana
potvrda predrasuda jednih i drugih i sve se vrti u začaranom
krugu. Nije da lokalna zajednica ne želi ili ne radi na tome da
promijeni situaciju, ali najodgovornija za ovo svakako je
hrvatska izvršna vlast. Riječ je o sistemskom nerješavanju
problema.
NACIONAL: Ali kako ga riješiti? Može li se, kao što je to
u Zagrebu napravljeno, ‘preseliti’ romske stanovnike iz
njihovih naselja u stambene zgrade?
Za početak, problemu se treba planski i organizirano pristupiti.
Sustav je zakazao prvenstveno zato što jako puno progledava kroz
prste i trpa stvari pod tepih. Problem se ignorira, status quo se
održava već 30 godina, a broj romske populacije raste i samim
time problem postaje veći. S druge strane, ignorira se problem
marginalizacije i getoizacije Roma i pokušava se pokrpati
socijalnim davanjima. To nije bio slučaj i u Jugoslaviji, već su
se ta davanja najviše povećala nakon osamostaljenja Hrvatske u
90-ima, a pogotovo tijekom Sanaderove vlade dok je resorna
ministrica bila Jadranka Kosor. Integracija romske populacije i
dobar tretman predškolskog odgoja nisu adekvatno provedeni.
Pohađanje predškolskog programa je ključno jer velika većina Roma
ne govori dobro ni vlastiti bajaški jezik, a kamoli hrvatski.
Kako se onda može očekivati da ta djeca, kada krenu u hrvatske
škole, uspješno prate nastavu na hrvatskom jeziku koji ne
razumiju? Podaci su, kad je školstvo u pitanju, katastrofalni.
Četverogodišnju strukovnu školu u primjeru generacije otprije 12
godina, od 300-tinjak upisanih Roma završilo je njih četvero, a
trogodišnju njih 20-ak. Problem se ne rješava sustavno, već
stihijski, često vođeno individualnim entuzijazmom ili nekim
obligatnim europskim projektima, akcijama koje traju nekoliko
tjedana ili mjeseci i ne naprave značajan pomak.
NACIONAL: Što će predstava donijeti, je li cilj naučiti o
romskoj kulturi?
Naravno da nisam naivan da mislim da će jedna predstava bilo što
promijeniti, ali ono što bih želio jest postaviti prava pitanja i
učiniti tu temu vidljivom. Izvršna vlast u Zagrebu prava je
adresa za što brže rješavanje tog pitanja. Predstava će
odapinjati strelice prema vlasti i načinu na koji se već
desetljećima taj problem stavlja pod tepih. Iz toga ne izuzimam
ni romsku zajednicu koja ima svog predstavnika u Saboru
– Veljka Kajtazija – koji ne radi za njih već se bavi
partikularnim interesima. On čak nije ni adekvatan predstavnik
većinskog romskog stanovništva u Međimurju, jer pripada drugoj
skupini Roma čiji jezik oni ne razumiju. Iako pripadaju Bajašima,
njima se nameće druga, potpuno drugačija verzija romskog jezika.
Uvjeren sam da se tako problem samo potencira i raste, baš kao i
romska populacija. Zasigurno se neće riješiti “konačnim
rješenjem”, ta vremena su, nadam se, završena, osim možda u
Orbánovoj Mađarskoj. Segregacija također nije rješenje. Jedina
šansa za budućnost i pravi suživot je višegodišnji ciljani
projekt obrazovanja i edukacije, koji bi trebala pokrenuti Vlada
i u kojem bi planski i sinergijski djelovali MUP, socijalne
službe, ministarstva pravosuđa, obrazovanja, rada i, naravno,
lokalne zajednice, poglavito romska.
NACIONAL: Kako gledate na većinsko stanovništvo koje
odbija poslati svoju djecu u istu školu s romskom
djecom?
Tu moramo razlikovati nijanse. Postoje škole u romskim naseljima
u koje idu dominantno Romi. Međutim, sve se bazira na činjenici
da oni ne poznaju dovoljno hrvatski jezik, a to je zato što nisu
prošli adekvatan predškolski program da bi mogli učiti sve
predmete na hrvatskom jeziku. Za početak, ako ne poznaju jezik,
trebali bi hrvatski učiti kao strani jezik. To je pravi pristup
da bi jedna generacija koja je odrasla bez tog znanja, mogla
funkcionirati u obrazovnom sustavu. Idealna bi situacija bila da
je predškolski odgoj obavezan barem dvije godine, tijekom kojih
bi mali Romi svladali komunikaciju na hrvatskom jeziku.
NACIONAL: Želite li reći da dajete za pravo roditeljima
koji ne žele da im djeca budu u istom razredu s romskom?
To je sad nešto drugo. Razumijem roditelje čija djeca idu u škole
u kojima je većinska populacija romska, a takve škole u Međimurju
postoje. Oni ne žele da im dijete stagnira jer se najprije
svladavaju osnove hrvatskog jezika i pisma pa ne može pratiti
nastavu, pa ga onda roditelji voze u 10, 20 kilometara udaljene
škole. Naravno da to nije rješenje jer to samo produbljuje
getoizaciju i segregaciju, a nikamo ne vodi. Međutim, za
roditelje koji u školama s većinskim hrvatskim učenicima ne žele
Rome na nastavi, već nemam razumijevanja. Problem neće nestati,
on samo raste. Projekcije su da će kroz nekoliko godina u
Međimurju romsko stanovništvo činiti trećinu ukupne populacije.
Pitanje je kakve sugrađane želimo. Tko god je normalan ne može
biti rasist kad u vrtiću upozna romsku djecu. Savršeno su divna,
kao i sva druga djeca. Ali onda izađeš iz tog vrtića i odeš u
romsko naselje, vidiš djecu od 12 do 14 godina i u njihovu
pogledu vidiš prazninu. Nisu Romi inferiorni na bilo koji način,
posebno ne zbog boje kože, nego se s njima ne radi, ne pomaže im
se adekvatno. Cijeli sustav ih koči, a najviše ih koči samo
naselje u kojem žive. Mislim da je problem u tome što i
najdobronamjerniji pojedinci koji žele pomoći, kreću iz pogrešne
pretpostavke minimalnog, niskog praga očekivanja i izvjesne
predrasude, podcjenjivanja kako su oni ‘jednostavno takvi’ i
da je ‘za njih i to dobro’. Onima koji žele otići, koji žele
nastaviti školovanje, užasno je teško. Nemaju podršku, a njima se
najviše treba pomagati jer očito shvaćaju sve probleme života u
takvim naseljima. Shvaćaju da nemaju šansu.
NACIONAL: Da, nemaju nekoga tko ih može
pogurati.
Tako je. Djevojka s kojom smo pričali, 16-godišnjakinja čije
prijateljice iz naselja već imaju po dvoje ili troje djece,
odlučila je da iz romskog naselja ode u đački dom. To je bio
jedini način da nešto napravi i pruži si priliku da završi
srednju medicinsku školu. Sama je odlučila povući taj potez i za
njega je dobila podršku svojih roditelja, koji nemaju tu vrstu
obrazovanja. Ali, nažalost, nisu svi roditelji takvi, rijetki na
to pristanu. Dakle, i tim naseljima, jednako kao državi, odgovara
održavanje statusa quo. ‘Kvaka 22’ u tome je što objema
stranama odgovara guranje problema pod tepih.
NACIONAL: Nakon ove predstave sa svojom umjetničkom
organizacijom Rebel počet ćete raditi novu, a zvat će se ‘Krizni
stožer’. Vjerujem da nije manjkalo inspiracije?
Odlučili smo iskoristiti ovu groznu situaciju vezanu najprije uz
koronu pa onda i potres, da odemo korak dalje, u sferu
fantastike. Rona Žulj i ja volimo se dominantno baviti sadržajem
– jer za neku estetsku formu nemamo ni približno para – pa
se uzdamo u svoju kreativnost. Krizni stožer pojavljivat će se u
nadrealnim momentima.
NACIONAL: Kako gledate na Krizni stožer u Hrvatskoj i
njegovu ulogu tijekom krize, posebno sad nakon odluka Ustavnog
suda?
Neki ustavni suci dovode u pitanje ustavnost svih odluka, a
posljednjih mjeseci Stožer se toliko puta kompromitirao da je
povjerenje svakog iole inteligentnijeg građanina spustio na
najniže grane. To je odvratno politikantstvo, to su nestručnost i
nekoherentnost, a sve je počelo procesijom na Hvaru. Nakon toga
slobodno nastavite niz, toliko je toga bilo. Te su odluke sve
sumnjivije, a već se sad vidi koliko su oni u mnogim situacijama
tapkali u mraku i napamet donosili zaključke i odluke – i to još
uvijek rade. Zbog svega toga ne mogu Stožer smatrati ozbiljnim,
pogotovo nakon što se saznalo da su svi članovi HDZ-a. Prigodno.
NACIONAL: Kad smo kod koronakrize, posebno su stradali
kulturnjaci, a pogotovo nezavisna scena. Vi ste pokušavali pomoći
nezavisnoj sceni, koliko ste u tome uspjeli? A kako ocjenjujete
rad ministrice Nine Obuljen Koržinek po tom pitanju?
Nora Krstulović i ja, kao pomoć sa strane, na
početku karantene detektirali smo da će nezavisna scena kao
senzibilniji i ugroženiji faktor nastradati i da ne smijemo to
dozvoliti jer ćemo zadnji doći na red za pomoć. To se i dogodilo.
Ono s čim imam veliki problem jest stvaranje slike u medijima da
je u kulturi “business as usual”, da kazališta rade, da nema
problema. Apsolutno netočno! Šizio sam na te zaljubljene poglede
kulturnjaka upućene ministrici kulture. A ogroman dio nezavisne
scene ne radi. To je činjenica.
NACIONAL: Je li za to kriva ministrica Nina Obuljen
Koržinek?
Ministrica se prema nama ponijela tako da smo morali vikati i
derati se da bismo dobili bilo kakvu pomoć. Dobar dio ostalih
djelatnosti nastavio je raditi, no što je s kulturom? Sve
izvedbene umjetnosti su u problemu, zbog novonastale situacije i
rigoroznih epidemioloških pravila ništa se ne događa. Kultura se
mora održati jer ako neće, koja je svrha Ministarstva kulture? Mi
nismo tu radi njih, oni su tu radi nas, zar ne? Mi plaćamo porez,
mi proizvodimo kulturni sadržaj. Ministarstvo je tu da bude
potpora, pomoć, logistika nama kulturnjacima. To u ovom trenutku
nije.
NACIONAL: Mislite li da ministrica ne razumije dovoljno
probleme?
Mislim da ona, pod krinkom straha i konsternacije oko korone,
želi sprovesti svoj veliki projekt novog nacrta zakona o
umjetnicima. On je užasno problematičan jer se traže registar
podobnih umjetnika i ukidanje Hrvatske zajednice samostalnih
umjetnika. Traži se njihovo stavljanje direktno pod ingerenciju
Ministarstva kulture pa će o statusu umjetnika odlučivati neki
referent u Ministarstvu. Sve je maknuto iz okrilja struke i
stavljeno pod okrilje politike, to je jako opasno. A kulturnjaci
to ne vide jer gledaju od danas do sutra, neki čak ni to.
Kad smo kod ministrice kulture, zašto ona, primjerice, nije
utjecala na preporuke Stožera da škole ne idu po kazalištima? To
je direktan udar na kazališta, na kulturu. Kod nas se preporuke
Stožera tretiraju kao zakon, bez obzira na to što nemaju
legislativno utemeljenje. Ali to se očito ne tiče ministrice
kulture. Pa nismo mi tu radi nje, da bismo joj osigurali plaću.
Ona je tu za nas, ona mora omogućiti očuvanje kulture, mora se
angažirati radi nas. Ne možemo svaki put organizirati
demonstracije da bi ona radila svoj posao, piše
Nacional.