ROMKINJA KOJA RUŠI PREDRASUDE Marina Horvat iz Orehovice završila prvu godinu prava u Zagrebu

Želja joj je završiti studij u roku, a potom otvoriti i vlastiti odvjetnički ured te zasnovati obitelj u Zagrebu

– Rodila sam se u romskom naselju Orehovica u Međimurju. Kao i u drugim takvim naseljima, često nema vode, struje ni osnovnih uvjeta za život. U početku smo živjeli u zaista skučenim uvjetima, nas petero djece u jednoj sobi. Roditelji su me dobili dok su bili maloljetni, mama je imala 16 godina, a tata 19 i bili su oboje nezaposleni i nezavršene škole. Tata je u međuvremenu postao zidar, i sad donekle u usporedbi sa drugima imamo bolji život u naselju, započinje priču za 24sata Marina Horvat (19) koja se susrela s dvostrukom diskriminacijom još od najmanjih nogu.

S jedne strane svijet ju je doživljavao s predrasudama s kakvima obično doživljava Rome, a vlastiti narod ju je odbacivao.

– Svijetle sam puti i često su mi govorili “Ti nisi naša, ti nisi Romkinja” i to najviše boli, kad te tvoji odbacuju iako sam s njima od najmanjih nogu, sve smo prolazili zajedno. Hrvati su me, s druge strane, zvali bijelom Cigankom. Tu smo diskriminaciju osjećali oduvijek, a osobito je postala nesnošljiva kad moj tata nikako nije mogao dobiti posao. Naime, preživali smo se Oršuš što je tipično romsko prezime. Kako su ga uporno odbijali na svakom poslu, morao se odseliti u Njemačku i ondje radi. S obzirom na stalne prihode, zatražio je kredit u banci. Odbili su ga, iako je imao sve uvjete, samo zbog prezimena, pojašnjava Marina dodajući kako su se roditelji službeno vjenčali 2005. godine te su po ocu svi nosili isto prezime.

– No nakon toga s bankom, odlučili smo 2012. godine da ćemo svi promijeniti prezime u Horvat. Tata je tad bez problema dobio kredit u banci, govori ona i kaže kako su romska djeca diskriminirana i segregirana na svakom koraku. – Romska naselja su rak našeg društva jer djeca ondje žive u potpunoj izolaciji. Kad sam krenula u vrtić, išli smo u grupu u kojoj su bila samo romska djeca. Nismo znali hrvatski, a kako u naselju nema osobitih pravila ponašanja, svi smo bili divlji i neukrotivi. Zahvalna sam odgajateljicama koje su nas naučile svemu i u nama probudile povjerenje u sustav, nastavlja Marina i kaže kako je tek dolaskom u školu dobro naučila jezik i zainteresirala se za učenje i nastavu s kojom nikad nije imala problema.

Uvijek je imala dobre ocjene, a uvjeti u naselju su joj omogućavali učenje i rad jer, za razliku od većih romskih naselja, ovdje se i danas živi s Hrvatima u istoj ulici pa se trude njegovati dobrosusjedske odnose. Nema buke ni galame.

– Iz mog naselja je i mladi znanstvenik Benjamin Ignac koji je studirao na Oxfordu i surađivao s NASA-om, pa sam se uvijek ugledala u njega. Obitelj me poticala u obrazovanju svjesna da to otvara sva vrata, a ja sam se ugledala u Ignacov put nadajući se da ću postati poput njega. Upisala sam gimnaziju i tada sam shvatila da ipak trebam krenuti svojim putem, a to je pravo. Lani sam upisala studij i bez problema završila prvu godinu. Dolaskom u Zagreb sam pronašla i studentski posao, zaposlila sam se u Kravat pukovniji kao vojnikinja. Jako mi je lijepo ovdje i iako ne bježim od svog podrijetla i dičim se njime, mogu reći da su me svi jako dobro prihvatili bez ikakvih predrasuda i problema – objašnjava Marina.

Želja joj je završiti studij u roku, a potom otvoriti i vlastiti odvjetnički ured te zasnovati obitelj u Zagrebu.

– Možda se za četiri godine kandidiram Na sljedećim izborima za Sabor kao zastupnica za manjine, jer osim što me zanima politika, veliki sam domoljub i želim se boriti za prava Roma, osobito prava žena u romskoj zajednici, zaključila je ona za 24sata.