Coolturni razgovor za Večernjakovu nedjelju sa spisateljem Kristianom Novakom, književnikom i jezikoslovcem rodom iz Međimurja
Po vašoj knjizi “Črna mati zemla” nedavno je snimljen kratki
film?
Krajem kolovoza snimao se kratki film “Kazneni udarac”. Okupila
se sjajna ekipa, svi prilično nestrpljivo iščekujemo montažu.
Iako je kratki film zaokružena cjelina, to je i važan graničnik u
razvoju dugometražnog filma.
A u kojoj fazi je snimanje dugometražne “Črne mati zemle” mladog
slovenskog redatelja Roka Bičeka?
Na scenariju se radilo nekoliko godina, sad je pri kraju i mogu
najaviti da će biti nekih novosti u odnosu na predložak. Sad je
najveći izazov financiranje. Golem je projekt, snimat će se u tri
zemlje, treba vjerno dočarati atmosferu prije Domovinskog rata.
Dobili smo Re-Act, Mediju, potporu HAVC-a, očekujemo isto i od
Slovenskog filmskog centra, a vjerojatne su i daljnje
koprodukcije. Korona sve usporava, ali uz Roka te Danijela Peka i
Katarinu Prpić iz Antitalent produkcije prilično sam
optimističan.
Koga biste od glumaca voljeli vidjeti u glavnim ulogama?
Imam svoje favorite među hrvatskim glumicama i glumcima, ali
najviše bih volio da redatelj i ekipa odrade do kraja casting
ovako kako su to napravili s kratkim filmom. Rok Biček voli
i zna raditi s naturščicima, kao i kombinacijom profesionalaca i
naturščika. To podrazumijeva dugu pripremu, ali i rezultati su
nevjerojatni. Vidjet ćete uskoro dječake Gabrijela i Davida u
ulogama Franca i Matije, kao i “odrasli” ostatak predivne
glumačke postave. “Ciganin, ali najljepši” upravo je preveden u
Norveškoj.
Baratate li brojkama, koji je to jezik prijevoda po redu, muče li
se prevoditelji s narječjem?
Tako je, kod izdavača Cappelen Damm izlazi norveško izdanje
“Ciganina”. I tu sam imao sreće s prevoditeljem. Jon Kvaerne
uložio je silan trud. Prije nego što je počeo s radom na tekstu
došao je u Hrvatsku pa smo zajedno posjetili Međimurje i nekoliko
romskih naselja. U Sloveniji je prva tranša “Ciganina” rasprodana
u manje od mjesec dana, tamo izlazi i drugo izdanje “Črne mati”,
u Srbiji obje knjige idu u drugo izdanje još ove godine. Engleski
prijevod “Črne mati” također je krenuo dobro, u pripremi je još
nekoliko stranih izdanja, ali “novo normalno” podrazumijeva da
ništa nije sigurno do samog kraja.
Kako doživljavate ovu nenormalnu situaciju uzrokovanu
koronavirusom?
Kako koji dan. Jedan dan se veseliš jer pomisliš da sad možda
antivakseri shvate neke stvari, onda drugi dan ispliva nova
teorija zavjere i ljudi dalje vjeruju u ono u što su vjerovali i
prije. Jedan dan vidiš neki divan primjer solidarnosti, drugi dan
suprotno. Svijet gori. Ali pitam se nije li uvijek gorio, samo
što nismo toliko bili bombardirani informacijama pa nas vatre
izdaleka nisu pekle. Pokušavam filtrirati i što manje biti
reaktivan na informacije koje me se izravno ne tiču. To može
zvučati bešćutno, ali to je jedini način da ostanem zdrav i
pokušam pozitivno djelovati tamo gdje doista mogu nešto
napraviti. Teška godina. Ne samo zbog korone, dvije i dvadesetoj
ću rado mahnuti zbogom.
Kako se virus održava i kako će se tek odraziti na našu kulturu?
Znam sjajne ljude koje ovo ozbiljno gazi. Zamislimo samo kako je
slobodnim umjetnicima. Znam da je rado viđena predodžba o njima
kao o likovima koji se bude u podne, popiju kavu, odu na jogu pa
onda malo motaju duhan, popodne odrijemaju da bi navečer mogli
svježi i odmorni u Krivi put na pivo. Ali ovi koje ja poznajem su
šljakeri koji ne znaju za vikende i godišnje odmore. Za neke od
njih sve je stalo i nadam se iskreno da će izdržati. I da će se
društvo sjetiti što se radilo za vrijeme lockdowna. Gledali smo
serije i filmove, slušali glazbu, čitali knjige. Neke kazališne
predstave na streamingu je pogledalo više od 100.000 ljudi. Netko
to mora stvoriti.
Gdje vas je zatekao lockdown i kako ste provodili vrijeme u
izolaciji?
Većinom sam se bavio nastavom i obitelji. Online nastava, ako
izuzmemo činjenicu da ne moraš fizički putovati na posao, zapravo
mi je multiplicirala količinu posla na faksu.
Svatko tko počinje pisati redovito se pita koji je ključ vašeg
uspjeha. Što vas inspirira?
Inspiracije mi ne manjka, dobrih priča ima svuda oko nas i,
naravno, u svakom od nas. Ne vidim se kao nekog gurua koji će
prosipati mudrosti o procesu pisanja jer se ni sam ne doživljavam
gotovim piscem. Sretan sam što mnogi vole moje knjige, u njih je
uloženo puno truda. Sjedati svaki dan za stol, boriti se s
demonima, istjerati ih na svjetlo papira, i tako godinama. Dok
tekst ne bude barem korektan.
Dogodi li se i vama da sjednete za ekran, na njemu svega nekoliko
rečenica, a vi niste sigurni je li to dobro i hoćete li više
uspjeti pisati?
Naravno. Paradoksalno, mislim da je manjak spisateljskog
samopouzdanja baš dobar za kreaciju, samo treba pružiti otpor.
Hoćemo li uskoro i “Ciganina” vidjeti na velikom platnu?
Ne uskoro, ali hoćemo.