DRAŠKOVEC Postavljena bista Stjepanu Slavičeku, spomenik na izuzetnog čovjeka i svećenika

Bista prečasnom Stjepanu Slavičeku, dugogodišnjem župniku i dekanu u Razkrižju podignuta je u njegovoj rodnoj Župi Draškovec, a otkrila ju je njegova sestra Julijana Mikec

Poradi vrlo sadržajnog i bogatog programa ‘Rokovo u Draškovcu 2020.’ nekako je ispod radara prošla informacija kako je u sklopu programa otkrivena Spomen bista prečasnom Stjepanu Slavičeku, jednom od najvećih sinova Draškovca, Međimurja i Hrvatske.

Za podizanje biste koja se nalazi u ‘aleji draškovečkih velikana’ zaslužni su Slavičekov nećak Stjepan Mikec te domaći župnik velečasni Matija Vonić. Zanimljivost je što je bistu otkrila 84-godišnja Julijana Mikec, sestra prečasnog Stjepana. Za one koji ne znaju tko je za života bio prečasni Stjepan Slaviček iznosimo po nama tek najvažnije činjenice.

Bio je rođeni Draškovčanec i svećenik Katoličke crkve i to veliki svećenik, kakvih je danas malo ili ih gotovo i nema. Najveći je bio kada je službovao u Župi Razkrižje koja je desetljećima bila hrvatska župa, a posebno je narasla i postala važna u vrijeme Slavičekovog službovanja od 1954. do 1994. godine.

Na žalost svih istinskih vjernika i domoljuba te njegove rodbine i prijatelja slovenski radikali i hrvatski podrivači u Razkrižju 1994. godine Slavičeku su onemogućili obavljanje župničke i svećeničke službe i potom ga najbrutalnije protjerali iz Razkrižja kojemu je dao 40 najljepših godina svećeničkog rada i života. Njegovim protjerivanjem u župnoj crkvi Ivana Nepomuka u Razkrižju ukinute su svete mise na hrvatskom jeziku koje je Slaviček služio za preko 80 posto Hrvata katolika u Razkrižju.

Prije nego li su ga otjerali iz Razkrižja danima i tjednima su ga zlostavljali, šikanirali i ponižavali oduzevši mu sva građanska prava i zatvorili crkvu, obivši vrata daskama i
stavivši na hrvatsku crkvu slovensku državnu zastavu. Politika je poslije odigrala prljavu rabotu i premda je Župa Razkrižje i dalje pripadala Zagrebačkoj nadbiskupiji i novoj Varaždinskoj biskupiji, župa je pripojena Mariborskoj nadbiskupiji, a sva hrvatska obilježja na crkvi, farofu i groblju su prebrisana, ostrugana i prebojana.

Protjerali su dobrotvora kao razbojnika

Najžalosnije je što su se mnogi Hrvati u Župi Razkrižje pritisnuti raznim ucjenama kasnije izjašnjavali za Slovence te danas Razkrižje diše slovenski, na žalost, ali i sramotu onih koji su mogli i morali, a nisu ništa učinili da zaštite Slavičeka, vjernike i materijalna dobra.

Kasnije je prečasni Slaviček dobio svećeničku službu u Zagrebačkoj nadbiskupiji, ali u njemu je ostala duboka bol i patnja za Razkrižjem, biserom hrvatstva u prelijepoj štrigovskoj udolini. A još više boljelo je što je iz Razkrižja morao otići kao zločinac u noći poljskim putevima, jer su mu i registarske pločice s automobila Slovenci skinuli i bacili.

Pitanje je kako bi mu život prošao ili čak i smrtno završio u toj slovensko-hrvatskoj hajci i gunguli da uz njega kada je to god mogao nije bio monsinjor Leonard Logožar, štrigovski župnik koji je istinski o Slavičeku brinuo i pomagao mu u tim danima kada se ljudska oholost i bahatost okomila na njega, koji je Razkrižje uzdigao u najbolju župu u
Sloveniji u ono vrijeme. Sve to ga je silno žalostilo te je smješten u Domu za starije svećenike u Zagrebu u kojem je umro 4. kolovoza 1999. godine.

Pokopan je na groblju u Draškovcu gdje mu svakodnevno grob pohode brojni štovatelji i rodbina. Spomen bista u Draškovcu je lijep spomenik na ovog izuzetnog čovjeka, svećenika, domoljuba i velikog propovjednika, autoriteta i najdominantnijeg dekana gornjemeđimurskog dekanata u njegovoj povijesti.