Nakon što je jučer sahranjen na čakovečkom groblju, danas(1. rujna) u radnim popodnevnim satima na komemorativnom skupu su se od dr. sc Stjepana Ovčara, umirovljenog profesora ove ustanove oprostili njegovi bivši i sadašnji kolege, prijatelji i zaposlenici. Dirljive riječi svi njegovih suradnika od koji je svaki ponaosob isticao Stjepanove vrline. Dirljiv oproštaj i njegovog sina Miljenka.
U tišini bivše sportske dvorane ove visokoškolske ustanove muk, mir, zlokobna tišina. Pred nama stol, a na njemu redom vaza s pet crvenih ruža, gorući lampion, fotografija pokojnika i otvorena Knjiga žalosti. Bili su to simboli jednog odlaska, oproštaja i rastanka.
Okupljene je uvodno u ime domaćina pozdravio pročelnik
Odjeka doc. dr. sc. Goran Lapat, a potom je,
nakon minute stajanja u tišini i mislima na
pokojnika, prodekanica Odsjeka prof. dr. sc.
Blaženka Filipan-Žignić biranim riječima
govorila o čovjeku od kojeg je učila, s kojim je radila, dijelila
sudbinu ustanove, upijala njegove savjete, slijedila njegove
životne naputke.
Otvorila je njegovu Životnu knjigu. – Naš kolega Stjepan Ovčar rođen je 11. prosinca 1935. godine u Belici, a umro je 28. kolovoza 2020. u Čakovcu. Četiri razreda osnovne završio je u Belici, a potom maturirao na Drugoj gimnaziji u Zagrebu 1957.godine. 1960. g. već je položio diferencijalni ispit za učitelja na Učiteljskoj školi u Križevcima. Diplomirao je kao izvanredni student 1964. na našoj preparandiji, tada Pedagoškoj Akademiji u grupi matematika-fizika, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu također kao izvanredni student diplomirao je na studiju pedagogije. Na istom fakultetu potom je 1981. godine magistrirao i naposljetku i doktorirao 1985. godine.
Svoj rad započeo je kao učitelj 1959. godine u Podbrestu, od
1964. do 1968. radio je kao nastavnik matematike i fizike u OŠ
Prelog gdje je od 1968. do 1972. godine bio pedagog. Potom je od
1972. do 1974.godine bio pedagog u Trećoj osnovnoj školi Čakovec.
Od 1975. godine do kraja svoga radnoga vijeka radio je na
Pedagoškoj akademiji Čakovec koja je potom mijenjala ime u Visoku
učiteljsku školu i kasnije u Odsjek UF-a u Čakovcu. Na našoj je
ustanovi predavao Pedagogiju, Predškolsku pedagogiju i Metodiku
matematike. Metodičari matematike s naše ustanove i iz Zagreba
koji su radili s njim i oni koji ga poznaju samo na temelju
njegovoga znanstvenoga i stručnoga rada tako navode da je
prof. Stjepan Ovčar ostavio veliki trag u području metodike
matematike te proučavanja nastave matematike u osnovnoj
školi.
Osim izvrsnih i vrlo sistematičnih predavanja iz metodike matematike, po kojima ga pamte generacije čakovečkih studenata, bavio se i znanstvenim radom te je napisao izuzetno mnogo znanstvenih i stručnih radova koji su itekako obogatili današnju znanost u području pedagogije i metodike matematike na temelju kojih je i biran isprva u zvanje docenta, pa izvanrednoga profesora i na kraju u profesora visoke škole.
Poseban doprinos daje u području procesa mišljenja u nastavi
matematike te u klasifikaciji i pristupu postavljanja i
rješavanja matematičkih zadataka. Prof. Stjepan Ovčar rezultate
svojih istraživanja u području učeničkoga mišljenja zaokružuje
knjigom “Razvijanje mišljenja u nastavi matematike”, koja je
čitana i vrlo tražena i danas.
– Bio je vrlo svestran pa je tako bio i član Hrvatskoga
pedagoško-književnoga zbora, Hrvatskoga matematičkoga društva,
Matice Hrvatske i drugih udruga. Bio je i dugogodišnji šahist,
predsjednik Šahovskoga društva Međimurja i predsjednik Šahovskoga
saveza Međimurja, dugi niz godina vodio je škole šaha za djecu i
mladež u Prelogu i Čakovcu. Za svoje djelovanje primio je brojna
priznanja među kojima i odlikovanje Predsjednika RH Red Danice
Hrvatske 1998., a nagradu Zrinski, za osobiti doprinos i
rezultate u znanstveno-pedagoškom radu, 2002. godine – rekla je
za kraj i dodala kako je ova dvorana u posljednja dva mjeseca
svjedočila odlasku dvaju velikana ove ustanove, velikana u odgoju
i obrazovanu, umjetnika Josipa Grgevčića i
matematičara Stjepana Ovčara.
I ako se jučer u ime Odjeka na čakovečkom groblju oprostio od kolege i danas je profesor emeritus dr.sc Stjepan Hranjec osjetio potrebu da se još jednom obrati cijenjenom kolegi. – Bio je čovjek koji je otvarao srce za ljude zbog toga je zaslužio da dugo živi u našim sjećanjima – poručio je između ostaloga,
Drhtavim glasom je zamjenica međimurskog župana Sandra
Herman istaknula ponos što je profesora osobno
poznavala, izrazila je radost što im je porijeklo beličko, a
posebno će ga pamtiti što je sva svoja znanja i umijeća
usmjeravao u međimurskog čovjeka. Podsjetila je kako je dobitnik
najveće županijske Nagrade Zrinskih.
U ime obitelji, skupu se riječima zahvale, za oproštaj jučer i danas, zahvalio pokojnikov sin Miljenko. Govorio je kakav je Stjepan bio kao suprug, otac i djed.
– To što je za života činio, činio je to na nenametljiv način, a bio je sistematičan i uporan. Bio je pobornik cjeloživotnog obrazovanja što je i sam pokazao svojim školovanjem. Tata je bio kičma obrazovnog sustava u Međimurju, a nadasve cijenjeni kolega. Tata je vjerovao u ljude i ono najbolje u njima i takav se od njih rastao. Želim da ova ustanova zauvijek ostane mjesto onakvo kakvu ju je tata živio – poručio je, između inog, njegov sin.
Uz Miljenka, on je jednako volio kći Jasminku,
te neizmjerno suprugu Katarinu te unučad
Vanju, Mirnu i Nikolu.
