SAHRANJEN DR. SC. STJEPAN OVČAR Otišao je čovjek koji je za života dobrotu dijelio drugima

Na čakovečkom groblju je sahranjen dr. sc. Stjepan Ovčar, umirovljeni profesor Visoke učiteljske škole u Čakovcu

O toj njegovoj dobroti kako čovjeka i stručnjaka na polju odgoja o iobrazovanja mladih generacija čuli smo riječi koje nikada neće biti sahranjene niti zaboravljene jer ljudi poput Stjepana Ovčara nikada ne umiru, ne umiru jer njihova djela žive tu kraj i uz nas.

U rano kišno popodne u ponedjeljak, 31. kolovoza na čakovečkom posljednjem počivalištu svoje štovatelje i sljedbenike okupio je dr. sc. Stjepan Ovčar, umirovljeni profesor Visoke učiteljske škole u Čakovcu koje je bilo njegovo posljednje radno mjesto prije zasluženog odlaska u mirovinu.

Vjerski obred posljednjeg ispraćaja predvodio je fra Josip Župan, župni vikar Župe sv. Nikole biskupa u Čakovcu. Uz ožalošćenu obitelj uz njegov lijes su stali emeritus dr. sc. Stjepan Hranjec, pokojnikov kolega i suradnik koji je biranim riječima “prošao” kroz kolegin životni i radni vijek istaknuvši kako je njemu osobno te brojnim kolegama i suradnicima bila čast dijeliti zadaće na odgoju i obrazovanju mladih naraštaja, a čemu je pokojnik vječito težio.

Uz lijes je stao i međimurski župan Matija Posavec, koji se je od njega oprostio u ime žitelja Međimurske županije. “Listajući” njegov životni i radni put, istaknuo je kako ga je taj put posut brojnim postigućima koje je Stjepan Ovčar dijelio s onima koji su bili njegovi učenici, studenti.

– Nesebično je davao – istaknuo je župan što mu je 2002. godine donijelo najveću županijsku nagradu – Nagradu Zrinski za izuzetan doprinos u razvoju obrazovanja u Međimurju te promociju znanja, humanosti i etičnosti kroz odgoj i usavršavanje mnogih generacija međimurskih srednjoškolaca i studenata. Lijesu je posljednji prišao njegov unuk Vanja.

“Razgovarajući” s djedom saznali smo kakav je bio kao čovjek, a posebno djed. Čuli smo to u riječima: “Dragi naš deda, iako bi vjerojatno mnogi od nas danas odmah potpisali gotovo 85 ispunjenih godina života, teško je ipak prihvatiti da te više nema. Baš je čudno doći u dnevnu sobu gdje više ne sjediš u svojoj fotelji, na svom mjestu, pored naše bake, slušajući vijesti i sve aktualnosti, rješavajući neku od mnogobrojnih križaljki i čitajući nove viceve koje ćeš nam prvom prilikom ispričati, pa makar opetovano i više puta. Još se dobro sjećam kad sam odlazio na fakultet, rekao si mi da je uspjeh kada se nakon 50 godina možeš okrenuti iza sebe i biti ponosan na ono što si stvorio.

Za jednog doktora znanosti, profesora i predavača, strastvenog šahista, predanog učitelja, matematičara, autora knjiga, dobitnika brojnih nagrada i priznanja, mislim da nije loše i da se itekako imaš za čime okrenuti i ponositi… No, za mene, bio si uvijek jednostavno moj deda. Moja sigurnost u to da će sve biti u redu, i da za sve postoji način. Bez obzira na probleme ili prepreke na putu do cilja.  Pazi na sve nas od negdje tamo gore, a posebno na baku jer ti jako dobro znaš da ne bi uspio napraviti ni upola svega što jesi, da nije bilo nje kraj tvoje strane, pa makar samo da dovršava tvoje misli i tvoje rečenice, kao što će od sad dovršavati naše. Volimo te puno deda, plovi mirno nebeskim prostranstvom i nek ti je laka tvoja međimurska zemlja – unukove su riječi.

U međimursku zemlju svirkom i pjesmom su našeg učitelja ispratili mladi, Tamara Korunek i Mario Jagec. Sve riječi koje smo čuli te zvuk saksofona i Tamarin glas nisu kod mnogih od nas mogli zaustaviti suzu. Od Velikog čovjeka sutra će se u 13 sati na komemorativnom skup oprostiti kolege na Sveučilištu u Zagrebu, Učiteljskom fakultetu – Odsjek u Čakovcu.