Poslije svega on je se vratio u rodni kraj i sada pokušava dodatno ojačati. Čist je, ali je kako kaže svaki dan izazov. Uključio se i u grupe liječenih alkoholičara jer, kako ističe, samo onaj tko je prošao kroz neko takvo iskušenje može osobi u problemu dati pravi savjet
Oživotu svećenika se zna dosta, ali opet jako malo onoga što oni
kao obični ljudi proživljavaju tijekom godina. Vjernici ih imaju
često prilike gledati na misama, vjenčanjima, krštenjima,
sprovodima, raznim obljetnicama, ali se malo toga zna o
iskušenjima u kojima se nalaze i kako se s njima nose.
Gotovo je nepoznato kako i svećenici, kao i brojni obični ljudi,
ulaze u problem s alkoholom, kockom, drogom…Neki od njih završili
su na bolničkom liječenju ili u komunama. Jedan od takvih je i
svećenik s istoka Hrvatske, koji je iz više razloga želio ostati
anoniman, a koji nam je progovorio o svojim iskušenjima,
problemima, životu u komuni, odnosu crkve prema njemu ali i što
on kao svećenik misli da bi trebalo raditi i kako na najbolji
način pomoći onima koji su posrnuli u životu.
– Radio sam na području gdje je bio puno ljudi koji su bili u
ratu i s kojima sam provodio puno vremena. Počeo sam s jednim
pivom, nastavio s dva tako da nisam ni primijetio kada sam došao
na 5-6. Počeo sam osjećati posljedice alkohola, tresle su mi se
ruke. Nisam dan mogao započeti bez čašice. Postao sam ovisan o
alkoholu. Trudio sam se maksimalno kvalitetno obavljati svoje
dužnosti, ali se ponekad moglo primijetiti i na misama da sam u
alkoholiziranom stanju, započeo nam je priču ovaj 47-godišnjak
koji više od 20 godina radi kao svećenik.
Svjestan problema odlučio je potražiti liječničku pomoć te je
završio na liječenju u bolnici. Bio je čist godinu i pol te je
mislio kako je riješio svoj problem. Međutim, onda mu je došao
imendan i posrnuo je. Mislio je popiti jedno pivo ali kako i sam
kaže oni koji imaju problem s alkoholom ne mogu popiti samo jedno
pivo. Ponovno je počeo piti. Odlukom biskupa poslan je u drugu
župu gdje je bio pomoćnik župnika. To je negativno na njega
djelovalo, ali ne, kako kaže jer nije bio glavni u župi, nego iz
razloga što je taj župnik na njemu počeo primjenjivati metode
kakve je primjenjivao u zajednici Cenacolo. Kaže kako mu je
smetao taj grubi odnos prema njemu, svakodnevno vikanje i slično
tako da je umjesto napretka još više nazadovao.
Sve to je primijetio i biskup koji je izgubio strpljenje te ga je
poslao u komunu na liječenje od ovisnosti. Postajala je mogućnost
zajednica Cenacolo, gdje nije išao jer ima problema sa zdravljem,
ili neka druga komuna gdje je režim manje rigorozan. Tako je
završio u komuni u okolici Vrgorca gdje je bilo ne samo ovisnika
o alkoholu nego i ovisnika o narkoticima, kocki…Ukupno je u toj
komuni proveo 19,5 mjeseci s jednim kraćim prekidom od nekoliko
dana.
-Taj život u komuni je iznimno krut i mislim kako nije za
svećenike. Ne zato što ja ne želim raditi ili slušati nego zato
jer ne možemo razmišljati svojom glavom. Sve ti je servirano,
čovjek ne razmišlja svojom glavom i za mene je to bilo ispiranje
mozga. Čovjek je izoliran i tek u zadnjoj fazi boravka u komuni
može koristiti mobitel. Pravila su iznimno kruta, čovjek ne može
biti autonoman, a meni kao svećeniku smetalo je i što nemam
vremena za sebe, za molitvu i slične stvari na koje sam navikao.
Komuna je bila vjerska, a znalo se dogoditi da nedjeljom nemamo
svetu misu. Gledao sam svećenika za oltarom kako drži misu, a ja
nisam mogao. Sve to me je pogađalo, kaže nam ovaj svećenik.
Smetalo mu je i što ga se ne razumije kao čovjeka koji je
okupljao mlade, starije, gradio crkvu… Kaže kako mu smetaju
srbijanske cajke, a vrlo često su se te pjesme pjevušile dok
zajedno rade. Znao je zamoliti druge štićenike komune da u
njegovom prisustvu ih ne pjevaju, ali nije vrijedilo. Morao je,
kao i ostali, gledati filmove iako su oni puni psovki. U
međuvremenu morao je, kao i drugi, slušati sve što mu se kaže pa
i trpjeti galamu. Tako je poslije 19,5 mjeseci u komuni, kada je
već skoro došao do kraja liječenja, ušao u sukob s poglavaricom
komune.
– Počela je galamiti na mene da nešto nisam napravio, da sam
lijen, a da nije ni znala da sam odradio poslove u skladištu. U
jednom trenutku sam rekao da odlazim i da želim svoje papire.
Kajem se sada jer sam dobio dodatni problem s biskupom jer nisam
do kraja prošao program. Svjestan sam kako sam ušao u dodatni
problem te sam ponovno otišao u bolnicu na liječenje. Proveo sam
tamo još 2 mjeseca i od liječnika dobio pozitivno mišljenje da
mogu nastaviti obavljati svoj posao. Međutim, biskup sada želi da
provedem neko vrijeme pod njegovim nadzorom kako bi se uvjerio da
mogu nastaviti dalje raditi, prisjeća se naš sugovornik.
Govoreći o vremenu u komuni kaže kako su tamo bila još četvorica
svećenika od kojih se jedan umirovio, jer je imao uvjete, a drugi
poslije par dana otišao i završio u bolnici.
– Biskupi sve više svećenike koji su posrnuli šalju u komune što
mislim da nije dobro. Ne mogu na istom mjestu biti ovisnici o
alkoholu i narkoticima. I psihijatriji su takvoga mišljenja. Ovom
prilikom želim i ukazati na to i skrenuti pozornost biskupima i
građanima. Mislim kako bi crkva mogla ustrojiti neku svoju
ustanovu i iskoristiti redovnike s iskustvom kako bi pomogli
svećenicima koji su posrnuli i da ih se kroz molitvu dodatno
ojača, a ne radi s njima na ovaj način kao u komuni. Sigurno je
kako crkva ima sredstava za takvo što, a sigurno je i kako bi
rezultati bili puno uspješniji nego sada, ističe ovaj
svećenik.
Poslije svega on je se vratio u rodni kraj i sada pokušava
dodatno ojačati. Čist je, ali je kako kaže svaki dan izazov.
Uključio se i u grupe liječenih alkoholičara jer, kako ističe,
samo onaj tko je prošao kroz neko takvo iskušenje može osobi u
problemu dati pravi savjet.
– Problem ovisnosti među svećenicima nije jako raširen ali on
postoji. Ima tu ne samo problema s alkoholom nego i s kockom pa i
drogom. Nama treba pomoći, ali na pravi način pri čemu miješanje
krušaka i jabuka i ovakav tretman nije rješenje. Prvi korak u
rješavanju ovisnosti je priznati problem, istakao je naš
sugovornik.
On poslije svega svakako planira i dalje ostati svećenik jer je
to, kako kaže, posao koji voli i koji ga ispunjava. Možda ode i u
franjevce gdje bi svoj problem lakše kontrolirao dok je u
zajednici.