Aleksandar, popularno zvani Alex, je dječak koji je svojim talentom u likovnoj umjetnosti preplavio medijski prostor
U Mačkovcu, Ulici Slemenice 102, nalazi se dom obitelji
Kovačić. Tu je “glava” kuće 34-godišnji
Dubravko i njegova 2 godine mlađa supruga
Anđelka i djeca, 6-godišnja
Lana, 3-godišnji Lovro i
junak naše video-priče 12-godišnji Aleksandar.
Ovdje žive punih osam godina.
Potonji od troje djece bio je povod našeg posjeta Kovačićima.
Aleksandar, popularno zvani Alex, je dječak koji je svojim
talentom u likovnoj umjetnosti preplavio medijski svijet. Učinili
su to i njegovi roditelji koji su trebali učiniti mnogo
toga da bi danas živjeli kao skladna obitelj u kući za koju bi im
mnogi mogli zavidjeti. Plod je to njihovih pravih životnih
odluka.
Najprije su promijenili prezime iz Oršuš u Kovačić jer su
vidjeli, unatoč istovjetnom životu mnogih Međimuraca, da je
to prezime koje zatvara mnoga vrata administrativnim barijerama.
Jedna od takvih bila je u dobivanju novčanog kredita. Prezime je
promijenjeno, kredit je na jedvite jade ishođen i oni su iz
romskog naselja u Pribislavcu preselili u derutnu kuću u Mačkovcu
za čije su uređenje koristili novac dobivenog kredita.
To je u ovom slučaju manje važno.
– Preseljenje iz romskog naselja u svoju kuću bio nam je san, a
sada i vidimo najbolji potez u životu – kažu uglas
Dubravko i Anđelka, pohvalivši se kako je on sam
svoj gazda jer je pokrenuo privatni obrt za košnju trave i
održavanje vrtova, a sve u cilju da svojoj obitelji osigura
dostojan život.
Nije ni sanjao kako će mu “umjetnička duša” njegovog
najstarijeg sina donijeti sijaset slatkih briga i
djelomično promijeniti pogled na život, odnosno životne obveze
ukućana pogotovo Aleksandra koji će u rujnu
6. razred OŠ Šenkovec gdje je među najboljim učenicima,
dvije godine uči svirati violinu, i rijetko je talentiran za
crtanje. Obitelj je to prepoznala i posljednju godinu plaćaju mu
i privatne satove kako bi se razvijao i to je ono najvažnije što
se je kod njih promijenilo.
– Da smo ostali u romskom naselju, Aleks ne bi toliko svirao
i crtao jer bi većinu vremena provodio vani s ostalom djecom.
“Letio bi sim’ tam’ i ništa ne bi radio. Ovdje ipak ima mir i
bolje uvjete za život i učenje te bavljenje glazbom te crtanjem i
slikanjem. O potonjem znamo gotovo sve jer taj samozatajni
dječak zbilja radi ozbiljno dobre slike koje imaju i svoje kupce
pa se Alex pohvalio kako su mu prodani radovi na sajmovima
donijeli neku zaradu koju je utrošio za kupnju svog prvog
mobitela.
U skladnoj obiteljskoj atmosferi i razgovoru primijetili smo kako
roditelji ne skidaju pogled sa svakog Alexovog pokreta, a svaku
njegovu izgovorenu riječ želju i plan kimanjem glave
potvrđuju razmišljajući kako će je već sutra pretvoriti u
zbilju.
Za kraj smo zamolili njegovu mamu neka svoga starijeg sina opiše
jednom rečenicom. Ostali smo oduševljeni odgovorom:
– Svaka bi ga majka poželjela za sina!
Odgovor koji govori mnogo, vrlo mnogo, više nego Aleks sa svojih
12 godina može razumjeti.