- Moji dečki nisu svakodnevno bili obučavani i pripremani za rat. Oni su živjeli svoju svakodnevicu u krugu svojih obitelji, odlazili na svoja radna mjesta, obrađivali njive... A već sutra su bili pozvani i poslani u neizvjesnost i sav onaj užas koji rat nosi sa sobom. A upravo to se i dogodilo, priča nam Ivica Ivaci, zapovjednik iz Kuršanca
Donosimo vam fotografije s ratišta i tijek operacije ‘Oluja’ u kojoj su sudjelovali i međimurski branitelji. Razgovarali smo s bojnikom Ivicom Ivacijem koji je bio tadašnji zapovjednik 24. domobranske pukovnije. Otkrio nam je kako je točno izgledala operacija u kojoj su sudjelovali, kako su se osjećali te kako gledaju na Domovinski rat danas.
Ovo je priča o hrabrim ljudima koji su riskirali svoje živote kako bi oslobodili našu domovinu. Hvala im na tome!
Ratni put bojnika Ivice Ivacija iz Kuršanca
U 11. mjesecu 1990. godine Ivaci Ivica prijavljuje se u Jedinicu za posebne namjene Rakitje. Ta je policijska postrojba tog trenutka bila namijenjena za osiguranje osoba i objekata od vitalnog značaja za stvaranje mlade hrvatske države, kao udarna snaga u slučaju vojnog udara kojim se tada uveliko prijetilo, kao i za intervencije u kriznim žarištima pobune srpskog stanovništva.
– Mi smo, između ostalog, osiguravali i hrvatskog predsjednika
dr. Franju Tuđmana, predsjedništvo, sabor,
Hrvatsku televiziju, Hrvatski radio…. Dio snaga koji nije bio
tog trenutka angažiran na osiguranju, odlazio je po potrebi na
intervencije. Tako je postrojba sudjelovala u uspostavljanju
ustavnopravnog poretka u Pakracu, Plitvicama, osiguranja
prijevoja Ljubovo… priča nam
bojnik Ivaci.
U svibnju se formirala se 1. gardijska brigada Tigrovi, čiju
okosnicu zapovjednog kadra čine upravo dečki iz Rakitja, kako su
ih tada rado zvali.
Njih dvadesetak, u lipnju, odlaze u Kumrovec gdje su formirali 4. bojnu 1. gardijske brigade. S postrojbom je prošao ratišta od istočne i zapadne Slavonije, Banije i Pounja pa sve do južnog ratišta i deblokade Dubrovnika. Krajem 1993. godine Ivica Ivaci odlazi iz Tigrova, preuzima Domobransku bojnu u Varaždinu, a 1994. godine postaje zapovjednik 24. domobranske pukovnije Varaždin.
‘Hrabri dečki iz obične svakodnevice u krugu svojih obitelji već sutra su držali pušku u ruci’
U sastavu 24. domobranske pukovnije Varaždin nalazila se i 2.pješačka bojna Čakovec, koja se popunjavala s područja Međimurske županije.
– To je bila pričuvna postrojba, pripadnici te postrojbe nisu bili 24 sata stacionirani u vojarni, ti dečki nisu bili profesionalci. S njima se nekoliko puta godišnje vršila obuka na vojnim vježbama. Neki su imali u to vrijeme neko ratno iskustvo kroz neke druge pričuvne postrojbe, neki nisu. Ti su ljudi putem mobilizacijskih poziva u datom trenutku bili prikupljani na određenim mobilizacijskim zborištima. Konkretno, 2. pb je imala mobilizacijsko zborište u Mačkovcu, u društvenom domu. Zašto je važno to spomenuti? Pripadnici 2.pb nisu svakodnevno bili obučavani i pripremani za rat. Oni su živjeli svoju svakodnevicu u krugu svojih obitelji, odlazili na svoja radna mjesta, obrađivali njive… A već sutra su bili pozivani i poslani u neizvjesnost i sav onaj užas koji rat nosi sa sobom. A upravo to se i dogodilo, priča nam Ivaci.
Krenula je ‘Oluja’.
Iako se očekivalo da će nakon fantastično izvršene operacije
Bljesak uslijediti još nešto žešće, nije se znalo gdje i
kad.
– Počelo je sa samom mobilizacijom, 03.08. Zapovjednik bojne bio
je Josip Lisjak iz Strahoninca, koji je u
sastavu zapovjedništva bojne imao iskusne i sposobne dečke, tako
da nisam sumnjao u samu tehničku izvedbu mobilizacije. A to vam
je vrlo zahtjevan i obilan posao. U 24 sata treba prikupiti preko
sedamsto ljudi i velik broj motornih vozila, podijeliti
naoružanje, rasporediti tehničko materijalna sredstva, smjestiti
te ljude, osigurati obrok…. A opet, uspješnost mobilizacije
ovisi o samom odazivu ljudstva.
‘Iako Međimurje nije bilo pod direktnom ratnom ugrozom, domoljubna svijest naših ljudi bila je ogromna’
– Odaziv je bio blizu 90%. Zajedno s zapovjedništvom i pristožernim postrojbama 24. dp, koja se popunjava s područja Varaždinske županije, imali smo zaista zavidnu popunjenost. Na kraju mobilizacije postrojili smo ljude. Rekao sam im: ‘Ovo nije vojna vježba, idemo u rat, u konačno oslobođenje naše Domovine.’ Prvo tajac i muk, osjećaj straha i nelagode, a zatim žamor. Da, idemo! Nitko, ali baš nitko od tih ljudi u tom trenutku nije odustao, osjećaj straha zamijenio je osjećaj ponosa i prkosa, prisjeća se bojnik Ivaci.
Tijek borbenih djelovanja
– 4. kolovoza, nešto prije 05.00 sati ujutro
dolazimo u rajon razmještaja, u sela Nova i Stara Subocka pokraj
Novske. Dobivamo zapovijed da zajedno s ostalim postrojbama
izvršimo zadaću na pravcu Jasenovac – Hrvatska Dubica – Hrvatska
Kostajnica. Napad započinju pripadnici 125. pukovnije Novska,
uglavnom domaći dečki iz tog kraja i okupiranih područja, koji i
najbolje poznaju teren. Imaju najteži zadatak: forsirati rijeku
Savu kod Jasenovca i uspostaviti mostobran na drugoj obali
rijeke. Nakon što je 125. dp uspješno odradila zadaću u
popodnevnim satima, prelazimo srušeni željeznički most kod
Jasenovca, koji je bio prohodan samo za pješaštvo, viseći na
željezničkim tračnicama, i u večernjim satima preuzimamo
dostignute crte 125. dp.
5. kolovoza u ranim jutarnjim satima, nakon
topničke pripreme, 2.pb nastavlja borbena djelovanja i
već negdje oko 09.00 sati oslobađa Hrvatsku Dubicu i
utvrđuje most na rijeci Uni te se na desnom boku spaja sa snagama
52. dp iz Daruvara. U popodnevnim satima nastavlja se
napredovanje i ulazi u selo Baćin, gdje se utvrđuju dostignute
crte.
Noći se na otvorenom, djelomično po srušenim kućama (Baćin je
hrvatsko selo potpuno razrušeno i spaljeno za vrijeme okupacije),
uz povremenu neprijateljsku i topničku vatru.
6. kolovoza kreće se u daljnja napadna
djelovanje do sela Slabinje te se stvaraju uvjeti za uvođenje
svježih snaga, a to je 121. dp iz Nove Gradiške. Osiguravaju se
bokovi i omogućava nesmetano napredovanje 121. dp u smjeru
Hrvatske Kostajnice.
‘Bili smo jako umorni, a tada smo čuli vijest o Kninu…’
– Ovo je već četvrti dan kako je postrojba neprekidno u pokretu. Velik dio okupiranog područja oslobođen je, a moram napomenuti bez potpore oklopnih snaga i sudjelovanja gardijskih ili nekih drugih specijalno obučenih postrojbi. I kad analiziramo sve aktivnosti, počevši od same mobilizacije, prebacivanje ljudstva i tehnike u rajon razmješta, prelazak Save i zatim 25 km pješačenja do sela Slabinje, od kojih je 19 km pređeno u izravnim borbenim djelovanjima, noćenja na otvorenom i sve ostale vrlo teške okolnosti, mora doći do određenog umora. A u takvim situacijama dolazi do zasićenja i do neopreza, lagano opada i moral, priča nam Ivaci.
A onda im je stigla vijest. U početku se samo šuškalo, uzimalo se s nevjericom da bi se konačno potvrdilo: Oslobođen je Knin!
– Nova doza adrenalina javlja se u ljudima, zaboravlja se na sve,
umor, neljudske uvjete, idemo dalje, gdje god trebalo. No nije
bilo potrebe, takozvana Republika Srpska krajina raspala se u par
dana kao kula od karata, onako trula kakva je i bila, govori
Ivica.
Nakon završetka borbenih djelovanja 2. pb utvrđuje i osigurava
državnu granicu na rijeci Uni, u par navrata izvršava čišćenje
terena od zaostalih četničkih snaga, sve do 14.
kolovoza kada vrši primopredaju zone odgovornosti drugoj
postrojbi.
Povratak u Međimurje i veličanstven doček na trgu
15. kolovoza dečki su se vratili doma, u svoje Međimurje.
– Doček koji nam je priređen na središnjem gradskom trgu nezaboravan je, ostat će mi zauvijek u sjećanju. Tisuće ljudi, trg je bio jednostavno premalen da primi sve one koji su htjeli čestitati, zagrliti svoje najbliže nakon dugih dana neizvjesnosti. Suze, smijeh, veselje, izmiješane emocije, zavrijedili su to ti hrabri ljudi. Ponosno su ušli u svoj grad zlatnim slovima upisani u povijest i ostvarenje tisućljetnog sna o slobodnoj i samostalnoj državi Hrvatskoj. I ne samo oni, tisuće je Međimuraca prošlo kroz Domovinski rat nesebično dajući obol u oslobađanju svoje Domovine. Nije bilo terena, nije bilo borbenih djelovanja u kojem Međimurci nisu dali nemjerljiv doprinos, bilo kroz vojne ili policijske postrojbe, od početka pa do kraja Domovinskog rata, ponosno nam priča Ivaci.
‘Mi branitelji ne tražimo posebne počasti i da nas se diže u nebesa, ali ne želimo da se iskrivljuje povijest.’
Međutim, kao što se i međimurski branitelji, tako i većina hrvatskih branitelja osjeća, nekako se prebrzo zaboravlja vrijeme patnji, znoja i krvi koja je prolivena u obrani, oslobađanju i stvaranju samostalne Hrvatske.
– Ne traže branitelji posebne počasti, svakodnevna isticanja i uzdizanja u nebesa, ali ne žele da se povijest iskrivljuje. Ali iz godine u godinu poistovjećuju se neke stvari, izjednačuje se žrtvu i agresora. Nas je sve manje, prosjek starosti umrlih branitelja je ispod 60 godina. Za dvadesetak godina tko će govoriti istinu, ako se nastavi u ovom smjeru ispast će da se u Hrvatskoj vodio građanski rat, a ne oslobodilački Domovinski rat. A Domovinski rat je temelj moderne, slobodne i samostalne Hrvatske države u kojem je pokazana sva naša snaga kroz zajedništvo hrvatskog naroda. Ponekad pomislim da nekome takva jaka i složna Hrvatska ne odgovara, da je nekome samostalna i neovisna Hrvatska još uvijek trn u oku. I onda takve grupacije, koristeći sve blagodati moderne demokratske države, uporno pokušavaju ocrniti sve ono što je stvoreno u Domovinskom ratu. Prozivaju nas ustašoidnom i fašističkom tvorevinom, Domovinski rat uspoređuju s etničkim čišćenjem, a naše pobjedničke i oslobodilačke akcije nazivaju zločinačkim pothvatima. I nažalost, uspijevaju dići tenzije i napraviti razdor i neslogu u narodu, uporno potencirajući takve teme. Hrvatskom narodu danas trebaju rasprave o što bolje mogućem gospodarskom i ekonomskom razvoju i napretku temeljenom na čisto stvorenoj samostalnoj državi. Treba podvući crtu, izolirati bilo kakve pokušaje iskrivljavanja hrvatske povijesti i okrenuti se svijetloj budućnosti za koje moderna i složna Hrvatska sigurno ima snage, zaključuje za kraj bojnik u mirovini, zapovjednik 24. domobranske pukovnije u čijem se sastavu nalazila i 2. pješačka bojna Čakovec, Ivica Ivaci iz Kuršanca.
