SVIM DOBRAVČICAMA Katarina Frančić autorica je velebne fotomonografije Udruge žena Donja Dubrava

Promocija je održana prije tjedan dana u prepunoj sportskoj dvorani Donje Dubrave uz dugotrajan pljesak i nezapamćene ovacije. Velebno književno izdanje rad je žene-fotografkinje koja je prvo i jedino književno ostvarenje napravila u sedamdesetoj godini života

U Donjoj Dubravi je za sve ‘teta Katica’ ili u donjem Međimurju ‘slikarica Katica’. Poznatija postaje kada k njoj dodamo i njezinog supruga Miju, u Donjoj Dubravi ‘striček Miška’, a u donjem Međimurju je ‘slikar Miška’. To su supružnici Frančić, Katarina i Mijo, foto čuvari jednog vremena i mjesta u kojem 75 godina živi prepoznatljiva djelatnost Udruge žena.

70-godišnja Katica Frančić ostavila je toj sredini i toj Udruzi pisani spomenik kojim se Dobravčani odnedavno diče. Monografija je za sada jedini pisani trag o svim postignućima od osnutka Udruge pa do danas. Ukoričila ju je u uvodu spomenuta članica Udruge koja kaže…

– Sve što nije zapisano i spremljeno bit će izgubljeno, i to je glavni razlog izdavanja fotomonografije. Poznato je da jedna fotografija zamjenjuje tisuću riječi pa je to za mene bio najprihvatljiviji način predstavljanja svega onoga što su naše vrijedne članice napravile i ostavile neizbrisiv trag u dragoj nam Dobravi.

Ovo je moja prva i jedina knjiga koju sam napravila od korica do korica, uključivši svaku od 170 stranica, a koliko ih se na kraju skupilo. Koliko su žene radile kroz tih 75 ljeta moglo je biti i 500 stranica, ali ovdje je obuhvaćeno sve najbitnije – rekla je.

Istaknula je kako za to duguje zahvalnost predsjedništvu Udruge žena koje joj je iskazalo povjerenje da bude autorica knjige o dobravskim ženama koje su svoje slobodno vrijeme i svoje sposobnosti stavile u korist Udruge i dobrobiti Donje Dubrave.

Riječ, dvije o nastajanju djela i podacima sazdanim u njemu?

– Fotomonografija sadrži 680, što većih, što manjih slika. Prve je snimio moj otac Julio Kuzmić, fotograf – rijetko zanimanje u poslijeratnim godinama, a pomagala mu je i moja mama – priča sugovornica i ističe kako je članicom Udruge žena postala 1968. godine iod tada je s njom i za nju živjela.

– Svojim sam fotoaparatima bilježila život Udruge ističe i prisjeća se:  – U ono vrijeme pripremale smo priredbe uz Dan žena na kojima sam rado i s veseljem sudjelovala, a tada bi fotoaparat prešao u ruke supruga koji je to bilježio. S godinama se broj slika povećavao i danas u albumima Udruge čuvamo oko 1.500 fotografija. Kada otvorite knjigu vidjet ćete i upoznati se sa svime što naše žene znaju i umiju. One su vrsne kuharice, sportašice, prave umjetnice u izradi ručnih radova… – objašnjava s ponosom, a potom nastavlja: – Prije 20 godina, ni sama ne znam zašto, počela sam zapisivati gdje smo bile na izletu, kakve maske su pripremane za Fašenjk, tko i koliko dugo je bio u čelništvu Udruge, jednostavno, postala sam kroničar Udruge i to su podaci koji su mi sada puno pomogli.

A kako je to sve počelo?

– Ideja se rodila prije nekoliko godina na sastanku Predsjedništva. Tada nisam vjerovala da bih to ja mogla napraviti. Mislila sam, pripremit ću slike, a ostalo će riješiti netko drugi… Sva sreća, u Donjoj Dubravi imamo novine koje izlaze dva puta godišnje. U svakom broju od 1995. godine do danas objavljeni su članci o događanjima u Udruzi i upravo su mi oni pomogli kod kreiranja knjige – ističe.

Pričala je kako je punu godinu dana proučavala članke, pronalazila u svojoj arhivi fotografije pa će ponosno: – I krenulo je! Sa svojim kazivanjima pomogle su mi članice s najdužim članstvom u Udruzi, Marija Fabić i Ivanka Lisjak i predsjednice pojedinih odbora koji djeluju u Udruzi. Jako važne podatke iz 1945. godine i početka rada prikupio je naš sumještanin Slaven Ujlaki – kazala je sa zahvalnošću.

I tada slijedi završnica?

– Kada sam sve to prikupila i posložila, počela sam slagati stranice, no tijekom pisanja pojavile su se brojne nepoznanice, no riješene su uz pomoć sadašnje predsjednice Bernarde Miser i tajnice Biserke Sabočanec. Moram istaknuti, kako nisam bila na svim događanjima, fotografije su mi ustupili sumještani Mladen Hunjadi i Antun Benko. Potonji najviše iz Mađarske s Dana gibanice u Serdahelju u susjednoj Mađarskoj – rekla je najosnovnije, neizostavno spomenuvši korekturu Gabrijele Brljak, prof.

Zahvalila se svima koji su ugradili djelić sebe u ovo zdanje da bi za kraj sumirala: – Stranica za stranicom, obrađena po temama i kronološki redom, knjiga je privedena kraju. Trošak tiska uspjele smo pokriti vlastitim sredstvima – kazala je ponosno, a za kraj je poručila Dobravčicama: – Evo pred vama je knjiga posvećena vama, članicama Udruge, živima i onima koje su nas napustile. Ljudi umiru tek kada ih svi zaborave, a naše članice ostat će živjeti u knjizi i našim srcima i znam da negdje odozgo i s ponosom prate našu obljetnicu. Sve zabilježeno, bilo tekstom ili slikom, neka podsjeća sadašnju i bduće generacije na ono što su radile njihove prabake, bake i majke. Završit ću izrekom Arie Schefer: ”Samo je jedno ljepše i bolje od žene – majka!”

Grandiozan pisani spomenik za prvih 75 ljeta tih divnih Dobravčica je pred nama. Vjerujemo u neko bolje sutra i one koji dolaze, one koji neće zaboraviti na obljetnice koje im predstoje. Katarina Frančić je svoju misiju obavila.