Upravo je visina investicija u plastenike i opremu glavni razlog tome što je hidroponski uzgoj povrća u Hrvatskoj još u povojima
U plasteniku Gospodarske škole u Čakovcu ovih se dana brala – paprika. Dok se vani na minus četiri Celzijeva stupnja na krošnjama drveća bijeli inje, unutra učenice sa stabljika visokih do metar i pol ubiru povrće koje je iz vrtova iščezlo još prije nekoliko mjeseci. Svježe povrće tijekom cijele godine, dakle i zimi, glavna je prednost hidroponskog uzgoja “bez tla” u kojem su se okušali i međimurski srednjoškolci i njihovi nastavnici.
– Imali smo određene spoznaje o toj tehnologiji koja je najraširenija u Nizozemskoj, u kojoj se 90 posto rajčice proizvede na ovakav način. Nismo imali pojma o tome što nas čeka, ni mi nastavnici, a ni učenici. Delali smo, delali i – uspjeli. Projekt vrijedan 2,2 milijuna kuna kandidirali smo u IPA program Europske unije koja će financirati 1,9 milijuna, a ostatak je naš dio.
Partneri su nam Srednja škola Bedekovčina, Redea i Udruga zaposlenika srednjih škola – kaže Vladimir Masten iz Gospodarske škole. Najveći trošak bilo je podizanje plastenika i njegovo opremanje, za što je izdvojeno 600.000 kuna. Upravo je visina investicija u plastenike i opremu glavni razlog tome što je hidroponski uzgoj povrća u Hrvatskoj još u povojima.
– Cijena četvornog metra plastenika s kompletnom opremom kreće se oko 100 eura. Uglavnom se podižu plastenici površine 10.000 kvadrata. Drugi razlog leži u tome što je hidroponski uzgoj potrebno dodatno znanje i točnost.
Potrebna je visokoautomatizirana oprema, određena gnojiva, visoka kvaliteta supstrata… – nabraja Mara Bogović, viša stručna savjetnica za ratarstvo u varaždinskom područnom odjelu Hrvatske poljoprivredne komore. Ističe da su domaći proizvođači ipak polako počeli uvoditi hidroponsku proizvodnju kako bi osigurali kontinuiranu proizvodnju tijekom cijele godine.
– Iako je sve automatizirano, bez ljudskog rada i nadzora nema ništa. Treba stalno biti tu i pratiti situaciju. Namještati energetske zavjese ovisno o temperaturi, paziti na osvjetljenje i brzinu vjetra. Potrebno je doista dosta znanja – upozorava V. Masten, koji se u Gospodarskoj školi susreo s problemom plasmana salate koju su proizveli.
Ljudi na sjeverozapadu Hrvatske nisu navikli na rikolu i matovilac, pa je nisu ni kupovali. Dunja Geršak, koja s učenicima radi s lisnatim povrćem, kaže da su Međimurci naučeni na sezonsku salatu ljeti i u ranu jesen.
