'Nekad su vukli i tramvaje u Beču i Budimpešti, bilo ih je na tisuće, a danas ih je tek tridesetak i, da nije nas nekoliko luđaka, već bi bili izumrla vrsta'
Simpa će do kraja godine dobiti društvo. Matija Ladić (33), viši medicinski tehničar iz Pribislavca, planira kupiti još jednog konja pa će kočiju koju je nabavio u Našicama vući par snažnih grla možda i najugoženije pasmine konja na svijetu – međimurskog hladnokrvnjaka.
– Imat ću onda lijep, reprezentativni dvopreg. Kočija je za osam ljudi, taman da ih dva ljepotana mogu vući. Srce će mi tada biti na mjestu – kaže Matija, jedan od malobrojnih vlasnika međimurskog konja čiji su preci, poznati po snazi i izdržljivosti, nekad vukli tramvaje u Beču i Budimpešti! Danas ih je u Međimurju ostalo tek tridesetak i krajnji je čas da ih se spasi od izumiranja.
– Podigli smo cijeli slučaj na razinu Ministarstva poljoprivrede
i nadam se da će se uskoro i država uključiti u očuvanje
međimurskog konja te da ćemo uspjeti osnovati ergelu nalik na
đakovačku. Državna ergela je jedino što može spasiti tu pasminu
od izumiranja. Nas entuzijasta, ili luđaka, ima, ali mi možemo
držati jedno, dva ili maksimalno pet grla i taj broj ne možemo
podići na nekoliko tisuća. Nije to kao nekad, danas ljudi rade, a
konji su hobi i rijetko tko si može priuštiti 24-satno držanje.
Evo, pala je neki dan tuča i morao sam hitno naći nekoga tko će
otići po konja na pašnjak i skloniti ga u boks. Tri do četiri
puta na dan treba ih hraniti. Jedno je Slavonija s velikim
pašnjacima na kojima uzgajaju hladnokrvnjake i posavce, a drugo
je Međimurje, najmanja i najgušće naseljena županija – kaže nam
Matija koji radi u bolnici.
Kupio konja i kočiju
Simpu je prvi put vidio kao 15-godišnjak, kad ju je oždrebila kobila Suzy u staji njegova djeda Josipa Hrena. Zavolio je ždrijebe i odlazio se igrati s njim, baš kao što se danas Simpi dive njegova djeca. Simpu je Matija otkupio od svog djeda po “povlaštenoj” cijeni.
– Cijena međimurskog konja je inače oko 1500 eura, dakle oko 10.000 kuna – veli Matija koji je u konja, staju i kočiju investirao oko 60.000 kuna. Razvoj pasmine korijene vuče još iz 18. stoljeća. U požunskom leksikonu iz 1786. zapisana je natuknica o uzgoju rasnih konja na ergelama grofa Mihalja Althana, tadašnjeg gospodara Međimurja. U putopisu Dominika Telekyja objavljenom u Budimpešti 1797. za njih se piše da su dobri i njegovani, rasno oplemenjeni konji kojima Međimurci prevoze robu do Trsta i Rijeke te u Budim i Peštu. Konje su uglavnom koristili za rad na polju i vinogradima. Međimurje sredinom 19. stoljeća prelazi Mađarima koji na državnoj ergeli miješanjem krvi stvaraju dva tipa međimurskog konja – lakši i teži. Mađari su ih smatrali čistokrvnom pasminom i u jednom feljtonu svojih novina 1894. nazivaju ga muraközi lö, u prijevodu međimurski konj. Činili su deset posto ukupnog broja konja Ugarskog Kraljevstva, rasprostranjenih na širem području Srednje Europe. U istočnim dijelovima Austrije naziva se i uzgaja kao murinsulaner, a na jugu Poljske kao muransulan.
– Bili su to snažni konji koji su doista vukli tramvaje u Beču. Međimurci su prodavali najčešće trogodišnjake koji su bili naučeni na vuču i bili su socijalizirani. Tri do četiri godine vukli su tramvaje i na tvrdoj podlozi stradavale su im noge. Bili su atraktivni za reotkup, izvrsni za rad na polju i transport. Ispočetka su to bili križanci toplokrvnih i hladnokrvnih konja, a poslije je međimurec stabiliziran, to su bili kultivirani međimurski konji koji su se od ostalih teških hladnokrvnjaka razlikovali po tome što su bili izuzetno snažni, nešto viši i vrlo agilni. To je konj koji je bez problema mogao izdržati 50 kilometara kasa dnevno. Nažalost, kao da nemamo pameti sačuvati tu pasminu. Narodnu nošnju smo sačuvali, sačuvali smo notne zapise, ali i ovo je dio baštine. Sve druge zemlje u Europi su sve svoje pasmine sačuvale, imaju državne ergele, etnoparkove… Eto, za slovensko-austrijsku pasminu lipicance, koji su tradicijski dugo kod nas, skoro 300 godina, i nisu ugroženi, izdvaja se velik novac, ali što je s našim međimurskim konjem? – pita Marijan Belčić, jedan od najzaslužnijih za očuvanje ovih preostalih kobila i pastuha.
S udrugom uzgajivača međimurskog konja Međimurec postigao je puno, no bez potpore državnih institucija jednostavno dalje ne ide. Međimurska županija donijela je 2018. Deklaraciju o očuvanju i zaštiti međimurskih zavičajnih pasmina domaćih životinja, u kojoj posebno mjesto zauzima upravo međimurski konj, hrvatska najstarija izvorna pasmina konja. U europskoj hipološkoj literaturi to je prva zabilježena autohtona hrvatska pasmina konja s jedinstvenom genealogijom. Međimurski konj je, pojašnjava Belčić, jedina pasmina u svijetu koja je formirana pripustom odabranih hladnokrvnih pastuha zapadnoeuropske provenijencije na matično krdo toplokrvnih kobila arapske provenijencije. Nakon vrhunca u razvoju pasmine do početka 20. stoljeća počinje faza nestajanja, uništila su ih dva svjetska rata, no najviše industrijalizacija i pojava traktora i druge poljoprivredne mehanizacije. Seljaci ih prodaju za rad u šumama, u kojima traktori nisu imali dovoljno manevarskog prostora, a većina je završila u – klaonici.
Stručnjaci međimurskog konja opisuju kao krupnog i snažnog, s
dobro razvijenim mišićjem, relativno male glave te kratkog,
mišićavog i nisko nasađenog vrata. Visina umjereno izraženog
grebena kreće se od 145 do 165 cm, prsa su duboka, trup širok i
zbijen, a noge snažne, čvrste, pravilna stava sa širokim i nešto
strmijim kopitima. Najčešće boje tijela su boja tamnog dorata,
dorata, vrana, alata i siva. Pastusi su teški od 800 do 900
kilograma, a kobile od 650 do 800. U Međimurju je od 1979. godine
djelovala Konjogojska udruga Prelog u sklopu tamošnje
Veterinarske stanice Prelog, no ni ona bez sustavne državne
pomoći i podrške nije mogla puno pa je 1991. godine ugašena.
Deset godina kasnije osnovana je udruga Međimurec.
– Zahvaljujući entuzijazmu malog broja uzgajivača i pomoći brojnih stručnjaka volontera, uspjelo se revitalizirati uzgoj, povećati matično krdo, premda se djelatnost udruge u proteklih osamnaest 18 godina financirala samo kroz skromne i neredovite proračunske potpore jedinica regionalne i lokalne samouprave, sponzorstva i donacije gospodarskih subjekata, udruga i pojedinaca, članarinom, te osobnim sredstvima uzgajatelja – kaže Belčić. Zahvaljujući aktivnostima udruge i tadašnjeg Hrvatskog centra za konjogojstvo 2009. je odlučeno da će se međimurski konj prepoznavati isključivo kao hrvatska pasmina, zavičajno međimurska, a ne mađarska ili mađarsko-hrvatska te da će matične knjige voditi Hrvatski centar za konogojstvo za Hrvatsku, Mađarsku, Austriju i Sloveniju. Godinu kasnije Europska asocijacija za stočarsku proizvodnju na svom 61. kongresu u Grčkoj i službeno je za međunarodnu klasifikaciju prihvatila naziv međimurski konj – Medjimurje horse. Nakon rasformiranja Hrvatskog centra za konjogojstvo i krize u poljoprivredi, ponovo je došlo do pada broja grla, sve do granice nestanka. U samo pet godina njihov broj se prepolovio!
– Danas je to definitivno najugroženija hrvatska autohtona pasmina domaćih životinja, a prema dostupnim podacima možda i najugroženija pasmina konja na svjetskoj razini – upozorava. Dobar primjer pokušaja očuvanja je i udomljavanje malog matičnog krda međimurskih konja u selu Žabniku, kroz projekt obnove tradicijskog pašnjaka u Parku prirode Mura – Drava. Javna ustanova Međimurska priroda je 2014. i 2015. godine kroz EU projekt otkupila osam ženskih grla pasmine međimurskog konja, za što je Europska unija odobrila novac. Rička, Samba, Sunja, Suzy st., Suzy ml., Zeka, Senka i Sana pašom obnavljaju osam hektara gmajne (livade). Državne poticaje za ta grla nisu tražili. Ravnatelj Međimurske prirode mr. sc. Siniša Golub kaže da međimurski konj danas nestaje jer za njega više nema praktične potrebe.
– Broj konja i traktora danas je obrnuto proporcionalan odnosu prije stotinjak godina. Na početku 20. stoljeća u Međimurju je bilo više od 10.000 konja i manje od 50 poljoprivrednih radnih strojeva, a danas je obrnuto. Međimurskog konja drže još malobrojni zaljubljenici u svoje nasljedstvo, oni koji su grla naslijedili od oca ili djeda i nemaju srca dati ta grla u klaonicu. Bez tih zaljubljenika međimurskog konja odavno već ne bi bilo – pojašnjava. Problem je i što uzgajivači konja, ne svojom krivnjom, često nemaju dodatna znanja potrebna za zahtjevnu misiju očuvanja pasmine, poput pisanja projekata i marketinga. Zavičajna pasmina ne održava se samo zbog korisnosti, dodaje, nego i zbog regionalnog i nacionalnog ponosa. Taj ponos ima svoju cijenu, ali ako je međimurski konj pasmina zaštićena na nacionalnoj razini, tada bi, kaže, i proračun središnje države trebao pomoći opstanku pasmine.
– Postavlja se pitanje kako? Treba li doznačiti sredstva na račun Udruge uzgajivača međimurskog konja ili pak utemeljiti novu javnu ustanovu, ergelu međimurskog konja? Odgovor moraju dati političari, to jest donositelji odluka na županijskoj i državnoj razini. Pri tome će opet biti od krucijalnog značaja pronaći osobu, to jest ravnatelja, kojoj nije problem ujutro obići sva grla na toj budućoj ergeli, u podne biti na sastanku u Zagrebu, a navečer držati predavanja o tome što međimurski konj jest. Kad se nađe takva osoba, dovoljne motivacije i radne energije, budućnost međimurskog konja može izgledati drukčije. Zasad takvu osobu u Međimurju nismo detektirali. Ako postoji, nek’ se javi donositeljima odluka – kaže. Osam grla te pasmine postalo je javno dostupno pogledu zainteresirane javnosti na otvorenom pašnjaku, a financiranje cijelog pogona je transparentno iz županijskog proračuna. Djelatnici ustanove uložili su puno radnih sati i energije kako bi kobile imale idealne životne uvjete. – Kad smo 2015. godine na gmajnu u Žabniku ispustili osam ženskih grla, računali smo da će se naći pozitivna snaga koja će nadograditi naš uspjeh provedenog projekta, i da tih osam grla nije završilo u klaonici, nego je ostalo u Međimurju.
Prošle su četiri i pol godine, nitko nam nije prišao s konkretnim prijedlogom i rješenjem. Zato je Javna ustanova nedavno javno pozvala proaktivne uzgajivače međimurskog konja na suradnju, ovaj put na način da se grla u vlasništvu ustanove ustupe na pansion onim uzgajivačima koji imaju volju, sredstva i znanja da od naših kobila dobiju potomstvo te da se tako ostvare i dodane vrijednosti povrh onih iz projekta koji je okončan u studenom 2015. godine – ističe mr. sc. Golub i podsjeća da je problematika spašavanja kritično ugroženih vrsta ili pasmina jedan od najvećih izazova svim društvima. Jednom kad brojnost određene vrste ili pasmine padne ispod brojnosti dovoljne za opstanak, ta misija postaje nemoguća. – Neke države se s time hvataju u koštac, a neke ne, pa onda imamo situaciju da određene vrste nestanu s lica Zemlje – zaključuje.
Nema odustajanja
Udruga uzgajivača nije odustala od stvaranja državne ergele na bivšem vojnom poligonu u Čakovcu koji je država predala Međimurskoj županiji. Za uređenje zelenog prostora ergele, nabavku prvih grla matičnog stada, zapošljavanje djelatnika i početak rada bilo bi, prema nekim proračunima, za početak dovoljno oko šest milijuna kuna. Tamo bi se, govore, uzgajalo matično stado, a praktičnu nastavu tu bi obavljali učenici Gospodarske škole Čakovec. Konji bi se koristili i u komercijalne svrhe, za turističke potrebe, od prijevoza kočijama na Vinskoj cesti do rekreativnog i terapijskog jahanja jer je riječ o konju blage naravi. No od toga još nema ništa. U ostvarenje ideje o osnivanju državne ergele za uzgoj međimurskog konja danas se ne može krenuti s tako malim brojem grla, a pogotovo ne volonterski i bez institucionalne podrške. Kao primjer dobre prakse spominju projekt u Lipiku vrijedan 400 milijuna kuna, financiran iz EU fondova i dvaju ministarstava.
Razmišljalo se i o proširenju postojeće ergele u Žabniku, gdje bi se za osam kobila osigurao barem jedan pastuh i zaposlila tri radnika, a kao prijelazno rješenje predlagalo se i osnivanje mini reprodukcijskih centara kod postojećih uzgajivača, uz novčane potpore. Od gradova i općina zatraženo je da s tri kune po stanovniku pomognu u očuvanju međimurskog konja. Na prijedlog Međimurske županije i udruge Međimurec Ministarstvo poljoprivrede je povećalo poticajna sredstva s 200 eura na 502 eura po grlu. Zbog pandemije koruonavirusa ove se godine kasni s početkom realizacije interventnog akcijskog plana za očuvanje međimurskog konja.
Ne učini li se nešto, propast će još jedna, možda i posljednja, uzgojna godina i prilika da se međimurski konj spasi od izumiranja. U protivnom, od snažnih, radišnih životinja za desetak godina mogla bi ostati samo groblja poput onog otkrivenog u Goričanu. Međimurci su, naime, nekad svoje konje pri kraju njihova životnog vijeka, nakon 20 i više godina suživota na gazdinstvu, puštali da uginu od starosti u staji u kojoj su i ugledali svijet, a potom su ih odvozili na “šloprog”, konjsko groblje.
