"Zagorac se rađa s malom maturom", kao vic zvuči veselo!
Nemoguće je prodrijeti u misaoni sklop jednog prostodušnog
Zagorca zašto je, ljeta Gospodnjeg 2014., na svečanoj sjednici
županijske skupštine… – (ne, nije riječ o Špičkovini)
– na jednom od zagorskih brega, premijera naše Vlade, Z.
M., oslovio kao da je Predsjednik države.
Naravno, gospodin Z. M., tadašnji premijer, takvo
tituliranje je rezolutno otklonio, objasnivši nazočnima što točno
o tome misli:
“(…) Ja to nikada neću biti i to iz više razloga, a
jedan razlog je što vam moram govoriti istinu! Predsjednik ne
mora govoriti istinu! Ne smije lagati, ali ne mora govoriti
istinu. A istina je takva da ju ljudi u politici ne žele
čuti!”
Vrag će ga znati što je u svemu tome istina – (mediji su tako
prenijeli…) – i koji to političar ne želi čuti istinu – o
sebi?
Je li dotični Zagorac bio u višem stupnju svijesti, ili je –
(oči u oči s premijerom Vlade) – od uzbuđenja se
zbunio, pa zabunom zamijenio uloge dvojice naših predsjednika u
državi, ostat će tajna?
Radilo se o teoriji zavjere, ili ne, materijal je k’o stvoren za
politička podmetanja i nadmudrivanja među viđenijim političarima.
Svaki ozbiljan političar, naravno,koji drži do sebe i do
položaja na hijerarhijskoj ljestvici – trebao bi, i
morao, pripaziti što će javno izjaviti.
Da bi ih se što bolje razumjelo političari trebaju biti
uvjerljivi i dosljedni u svojim istupima, a ne pred
mikrofonom širiti i sklapati ruke, širiti prste na rukama
sugerajući: “(…) javnost to treba
znati!”
Ma, kako pitoma i dobronamjerna javnost bila, javnost je
šarolikog misaonog i obrazovnog stupnja, pa često ne razumije i
ne shvaća srž političareve poruke.
Čim je pandemija koronavirusa popustila, oglasio se Predsjednik
države, pa na upit novinara što misli o predstojećim
parlamentarnim izborima ispali: “(…) ne znam hoću
li uopće izaći na izbore.”
Ta je izjava došla k’o kec na cenera za
novo političko klupko kučina. Oni koji jašu na takvoj njegovoj
izjavi, zapravo skreću pozornost s, pred tri godine obećanih, a
još uvijek neizvršenih reformi u hrvatskom društvu.
E, kojeg li peha.
Taman su se bili zagnali u reforme, zaskoči ih pandemija
koronavirusa – i zabremza stvar.
No, predsjednikovu izjavu, čini se, jedino razumije premijer
Plenković. I nitko drugi.
Naime, izborom na predsjedničku dužnost, gospodin Z. M.
je izvolio izjaviti da će premijeru Vlade biti prijatelj…,
naravno, koliko to uopće može biti, bit će mu dobar suradnik… u
zajedničkom suodlučivanju…, gdje obojica supotpisuju neke
odluke od državne važnosti.
Bez obzira na političku pismenost i stupanj
obrazovanja naših političara dugo će još ovdje zvoniti retorika i
mentalitet plemena.
Tek, u trenucima prosvijetljenosti, rijetki se umiju
izdići iznad retorike plemena i plemenskog poimanja
vladanja.
Užasavajuća javna retorika, pa i neverbalna komunikacija nekih
naših političara, opću i političku kulturu srozala
je na najniže grane.
I, nikom ništa.
I dalje ih tetošimo, mazimo i pazimo – kao najrođenije.
Na izborima, iz ciklusa u ciklus, opetovano ih biramo. Valjda, da
nas nastave varati, ismijavati i rugati nam se – k’o najvećim
debilima.
Izreke: “Nikad ne reci
nikad” i “Svaka maca dođe na
vratašca” i ovoga su puta potvrdile svoju
opravdanost u memoriji naroda.
“Velikog brata” smo objeručke
prihvatili i pustili u svoj dnevni boravak. Nek’ nas snima i
prisluškuje. Sad se pak durimo što o nama sve zna, što nas prati,
analizira, upravlja našim životima i našim sudbinama.
Biti savjestan političar i svjestan svoje odgovornosti, svjestan
svojih izjava, izuzetno je teško i komplicirano. Jer, riječi
odaslane u eter nema povratka…, a pred vratima – poput slonovog
uha, se osluškuje, važe svako slovo, svaka pogrešno izgovorena
riječ ili zarez onoga s druge strane vrata – poput gladnih
aždaja, mediji se natječu tko će prvi, tko jače razapeti – neku
facu na položaju.
I zato, svaki političar, pa i oni s
“karakterom” ne trebaju brzati već
dobro odvagnuti prije nego javnosti nešto poruče, a
da pritom sam sebi ne skoče u usta.