MLADA MEĐIMURKA S 25 godina osnovala tvrtku, a onda joj je dijagnosticiran Hodgkingov limfom

Hrabro je krenula u poduzetničke vode, a onda joj se srušio svijet. No Anja Novak iz Strahoninca još jednom je pokazala hrabrost i pobijedila je zloćudnu bolest

Sa samo 25 godina, nakon što je 2017. godine uspješno završila Ekonomski fakultet u Rijeci i skupila ponešto radnog iskustva, Anja Novak iz Strahoninca odlučila se, za tako mladu djevojku, na vrlo odvažan potez – osnivanje vlastite tvrtke u Zagrebu. Sve se činilo idealnim, a onda šok, saznala je da boluje od Hodkingovog limfoma III. stupnja.

– Ako je život već predvidio za mene da se borim sa malignom bolešću, zahvalna sam jer mi je dao ‘najbolji’ oblik ovakve vrste bolesti. Nakon što sam saznala tu vijest, otišla sam u KBC Rebro gdje su me odmah uputili hematologu i naručili na sve potrebne pretrage. Sredinom studenog, nekoliko dana prije 26. rođendana, primila sam prvu kemoterapiju, a zadnju početkom veljače. Ukupno sam odradila četiri ciklusa kemoterapije, pri čemu je svaki ciklus podrazumijevao četiri dana terapije (1., 2., 3. i 8. dan). Sveukupno sam u tih 2,5 mjeseca primila otprilike 24 boca kemoterapije. Najteže mi je definitivno pao gubitak kose – govori nam Anja o borbi protiv zloćudne bolesti.

U najboljim godinama saznala si za svoju bolest. Kako si se osjećala u tom trenutku?

– Moje prvo suočavanje s bolesti nije bilo ni lijepo ni ugodno, naravno, ali mislim da sam to nekako odmah prihvatila i rekla samoj sebi, ajmo i to odraditi, bez pridavanja velike pažnje koliko je to moguće. Isto tako, našla sam se u moru informacija gdje sam morala odlučiti što je ispravno za mene i što je “istina”. Istina je da nema prave istine. Svako to prolazi na svoj način. Naravno da je uvijek dobro poslušati neke savjete, samo od onih koji su prošli kroz isto, ali u načelu se treba voditi s onim što i kako ti hoćeš. I to je to. Ja sam se odlučila voditi samo željama sebe i svojeg tijela, a ne da si još nešto oduzimam i uskraćujem, kao da nije dovoljno ovo sve što mi je “dano” i “oduzeto”.

U početku, bilo je tu svakakvih osjećaja – od tuge, bijesa i straha, i klasičnog pitanja: Zašto baš ja? Prihvatila sam svoju bolest i liječenje kao nešto što moram odraditi, kao i sve drugo u životu. Naravno, nije baš ugodno čuti da se u tebi razvija tumor, pogotovo nakon što ti mjesecima svi govore da u 90% slučajeva nije ništa, i onda ti “upadneš” u ovih 10% kada ipak nije samo ništa. Od samog početka, svi su prema mom problemu nastupali kao da imam ‘malo jaču gripu’ i na kraju krajeva sam ja to tako i prihvatila.

Nisam dala da mi to na bilo koji način utječe na život i tako sam se prema tome i odnosila. Kao da uz sve postojeće, moram malo u život uključiti i doktore te malo više odmarati i boriti se malo sa nuspojavama. Vjerujem da su snaga uma i vjera u sebe najveći lijek. Mislim da sam najviše postala svjesna svega nakon što sam se izliječila. I dan danas mi prođe kroz glavu: Anja, ti si bivši hematološki pacijent. Ali brzo se usmjerim na nešto drugo, i idem dalje kroz život i trenutne aktualnosti i “probleme”.

Rekli su mi neki: Joj, moraš odmarati, joj ne smiješ onako, joj ne smiješ ovako, joj, ne smiješ ovo, joj, ne smiješ ono, joj, radiš? Ja sam kuhala, šetala, radila. Nisam htjela previše pridavati pažnju stanju u kojem sam se našla. Bilo je nekad naporno i teško, ali u načelu “joj” nisam htjela davati to zadovoljstvo da još dodatno cendram i prenemažem se.

Kad je stvarno sve u redu, svi se bojimo pričati i razmišljati o stvarima koje se samo “drugima događaju”, i onda kad se dogode, ups. I nitko ne zna što bi rekao i nitko ne zna kako bi se ponašao. A je li se nešto promijenilo? Život ide dalje, uz malo teži i brdovitiji put, i to je to. Čovjek barem shvati koliko ima snage u sebi, a da nije toga ni svjestan. Isto tako, čovjeku se iskristaliziraju različite stvari o samom sebi i ljudima oko njega – iskreno je odgovorila.

Podrška sa svih strana ‘nosila’ ju je u borbi s bolešću

U takvim trenucima za svaku je osobu vrlo bitna podrška obitelji, prijatelja i drugih, a Anji podrške nije nedostajalo.

– Najveća podrška su, naravno, bili moji roditelji i brat, kojima je vjerujem bilo teže nego meni samoj, međutim, odradili smo to zajedno, smijehom i zezancijom. Smijali smo se nuspojavama, smijali smo se koliko je kemoterapija “gladna”, smijali smo se s ljudima koji su istim problemima kao i ja, kao i mi, smijali smo se s medicinskim osobljem. Ma smijali smo se svemu čemu smo se mogli smijati i kada sam se ja mogla smijati. Osim toga, tu su i moji prijatelji, koji su bili velika podrška i koji me nisu gledali kao “bolesnu osobu”.

Isto tako, tu su i ljudi s kojima se nisam vidjela mjesecima i godinama, poznanici s kojma nisam imala neki preveliki kontakt. Međutim, to su ljudi koji su mi zaželjeli sreću i dali mi podršku. I to je još jedan razlog više da imaš snagu samo za gurati dalje. Kada ti netko kaže da su tvoja hrabrost i snaga inspirativne, ma nema šanse da “poklekneš”. Ljudi se obično boje, ne znaju kako reagirati.

Međutim, meni je uvijek bilo jako drago kad me netko nazvao, poslao mi poruku ili me pitao može li doći kod mene na kavu. Svaka lijepa riječ i gesta su jedna stepenica više prema ozdravljenju. Na kraju krajeva, tu je i moj hematolog i medicinske sestre koji su me mazili i pazili i koji mi jednostavno nisu dali da budem ‘namrgođena’ – odgovorila nam je s dozom zahvalnosti za sve koji su je podržavali.

Ništa joj nije toliko teško palo koliko činjenica da joj je, nakon velikog truda, upornosti, posla i raznoraznih tečajeva kroz 2019. godinu, umjesto nekakvog putovanja za kraj godine bila dijagnosticirana bolest te je ‘putovala’ u KBC Rebro. Neovisno o svemu tome, radila je kad god se osjećala dobro.

– Ništa mi nije pričinjavalo takvo zadovoljstvo kao odlazak u ured jer sam se barem tada osjećala kao da je sve “normalno i po starom”. Iako sam danas zdrava, strah je naravno prisutan. Strah pred svakom kontrolom. Međutim, ne želim tome pridavati na pažnji i idem dalje po svom i prema svojim zacrtanim putevima. Danas, 3 mjeseca nakon posljednje kemoterapije, vozim biciklom 20 kilometara dnevno, radim, šećem, kuham, čitam. I na kraju dana kad legnem se pitam odkud mi snaga.

Međutim, ne dam si nemoć. Ni u jednom trenutku nisam htjela pridavati pažnju njoj, svojoj bolesti, a pogotovo neću sad. Ni u jednom trenutku se nisam “izvlačila” na nju, u smislu: ne mogu, ja sam bolesna ili ne mogu, ja sam bila bolesna. Možeš sve što hoćeš, samo je pitanje želiš li ili ti je lakše kukati i plakati. Nisam si, i dan danas si ne dopuštam umor, nemoć ili da me nešto ograničava – kaže odlučno.

Anja je svjesna da ima ljudi koji su preživjeli i prebrodili i više, i teže, i bolnije. I kako kaže, takvim ljudima treba staviti crveni tepih pod noge na svim njihovim životnim putevima. No, na neki način je i zahvalna, kaže, jer možda neke stvari u životu ne bi nikad spoznala i shvatila, o sebi, o ljudima, o sitnicama, o boli, o sreći, o onome što želi i ne želi više.

– Bilo je dana kada sam se osjećala toliko sretno, bez razloga, da bi netko mislio da sam dobila na lotu, a ne da prolazim kroz to što prolazim. A, bilo je i dana kad sam proklinjala sve što sam mogla zato što moram ovo proživljavati. Ali, nedugo sam bila naišla na jedan dojmljiv citat: “Maybe one day you`ll tell someone about this storm and it will inspire them to keep going.” Pa, nadam se da je tako – rekla nam je.

Gubitak kose, obrva i trepavica kao podsjetnik na bolest

Prije svega ovoga, imala je prirodno kovrčavu kosu koju je uvijek ‘peglala’. Kosa je počela otpadati, i znala je da je ‘vrijeme’.

– Otišla sam kod frizerke i tješila se da ćemo uspjeti barem, za početak, kosu ošišati na kraće. Međutim, kada se kosa natopila vodom, ne znam je li brže kosa išla s glave ili moje suze niz lice. I znam, najmanji problem koji u tom trenutku imaš jest ‘ta kosa’, ali to je trenutak suočavanja sa svime. I svima tko to ne mora prolaziti ‘to je samo kosa, narast će’, ali za mene je to bilo kao da me život bacio u vatru i rekao: Dao sam ti tumor, sad da vidim kako se boriš. Privikavaš se, iako, ja se još ne mogu priviknuti, jer znam da će trebati još vremena i vremena dok ponovo ne izgledam “po starom”.

I na neki način mi je smiješno, iako bih dala sve da kao sve druge, mogu imati probleme kao: ‘Joj, vidi mi izrasta, vidi mi ispucanih vrhova, moram kod frizerke’. Dobro je za nas žene da danas imamo ‘alata’ i šminke pa da možemo i dalje izgledati kao žene kad nas ‘nešto’ snađe – govori Anja o teškim trenucima.

I danas je teško jer joj je to svako jutro podsjetnik na bolest. I bit će još jako dugo.

– Tek nakon što sam koliko toliko došla k sebi od posljednje kemoterapije, počele su mi otpadati trepavice i obrve. Bila sam gotova s terapijama, u remisiji, a bez kose, obrva i trepavica. Bilo mi je zanimljivo, kako sam zbog slabijeg imuniteta, a i još uvijek sam, nosila maskicu. I svi su me gledali čudno. Sad svi nose maskice, a ja sam se “skinula” iz iste, pa ja njih čudno gledam, haha. Uglavnom, kada je počela sva ta priča oko koronavirusa, ljudi su pokupovali maskice, i ja, hematološki bolesnik iste nisam mogla kupiti, i to u vrijeme kada sam bila najslabijeg imuniteta i kada su mi najviše trebale.

Isto tako, bilo mi je zanimljivo kako su mi znali reći: Kako ti dobro izgledaš, ti kao da nisi bolesna. I pitam se, kako bih trebala izgledati? Kao da mi nije dovoljno ovo sve što prolazim, pa bi još morala i izgledati kako se osjećam – kaže.

Vrlina joj je hrabrost. Pokazala je to i bolesti, ali i u poduzetničkom svijetu

Prije svega ovog, nakon fakulteta, zaposlila se u jednom startup poduzeću koje se bavilo pripremom i provedbom projekata financiranih iz EU fondova. Spletom okolnosti, zajedno s kolegom iz poduzeća odlučila je krenuti svojim putem.

– Iz te priče, nastale su tvrtka Pulsus savjetovanje d.o.o. i Pulsus Medical d.o.o., kao nasljednik tvrtke Pulsus Centar d.o.o. koje danas uspješno posluju. Tvrtka Pulsus savjetovanje d.o.o. usmjerena je na pripremu i provedbu projekata financiranih iz EU fondova, dok je tvrtka Pulsus Medical d.o.o usmjerena na prodaju, najam i servis medicinskih uređaja i opreme – priča nam Anja o svojem poslu.

Hrabro je, vrlo mlada, krenula u poduzetničke vode, a bolest joj je poremetila planove. No, Anja je pobijedila bolest i s još većim entuzijazmom će se posvetiti poslu. Pitali smo ju kakvi su joj planovi za budućnost.

– Definitivno mi je najveća želja ostati zdrava. Ne da mi se i jednostavno nemam vremena biti bolesna, haha. Cilj mi je usmjeriti se na razvijanje posla, daljnje širenje i razvoj, kako bih si mogla ostvariti sve što želim. Zasad sam zadovoljna, ne uzimajući u obzir ‘sitne prepreke’ koje su se izdogađale usput. I naravno, uz sve to uvrstiti godišnji odmor i putovanja koliko god je to moguće – iskreno će.

Vidiš li ‘korona krizu’ kao otegotnu okolnost ili priliku za svoju tvrtku?

– Mogu reći samo da moj posao teče dalje normalno kao i prije, na čemu sam, uz sve, iznimno zahvalna. Moja se tvrtka bavi pripremom i provedbom projekata financiranih iz EU fondova. Isto primarno podrazumijeva pisanje projekata, poslovnih planova, investicijskih studija te njihovu provedbu, a isto između ostalog podrazumijeva i svu komunikaciju s klijentima i analitičarima. Tu su naravno i svi popratni administrativni, marketinški i drugi poslovi. Osim toga, uskačem u pomoć i kolegama iz poduzeća Pulsus Medical d.o.o., u smislu administrativnih, računovodstvenih i marketinških poslova – kaže.

Imaš li kakvu poruku za naše čitatelje?

– Definitivno su mi se na život oslikala dva citata, a to su: ‘Pazi što želiš, moglo bi se ostvariti’ i ‘Nikad neznaš zašto je to dobro’. ‘Pazi što želiš, moglo bi se ostvariti’ – ova je meni misao udarila u glavu na “najgori mogući način”. Željela sam uvijek plavu ravnu kosu, podložnu svim vremenskim uvjetima. I život mi je želju ostvario, i dao mi je takvu kosu. U obliku perike, haha. Zato, pazi što želiš. Život ima zanimljive načine kako da ti to omogući. ‘Nikad neznaš zašto je to dobro’. Da nije bilo nje, da nije bilo moje bolesti, ne znam bih li ikad saznala koliko imam snage i koliko mogu – njezina je poruka za kraj ove zaista inspirativne priče.