SUSRET NA RADNOM MJESTU Matičarka Ivana Balog ‘skrasila’ se u Matičnom uredu u Kotoribi

- Matičarstvo je ovisnost i ovo je najbolji posao na svijetu - rekla nam je za nedavna susreta 35-godišnja Ivana Balog koja ovamo dolazi svaki utorak i četvrtak iz Strahoninca

Kotoriba, odnosno njen Matični ured, oduvijek su bili poznati po matičarkama, odnosno njihovom dugom ostanku na tome radnom mjestu u Kotoribi. Gledajući u njihovu genezu, njih nekoliko je u posljednjih 40 i nešto više godina ovdje dočekalo mirovinu, dok je jedna, nažalost, zbog bolesti prije umirovljenja preminula.

Zvali su ih, i jednostavno iz zovu matičarke. Oni živući ovdje će pamtiti Amaliju Zvošec, Vesnu Pačandi, Magdalenu Kvakan i najposlije Jadranku Zadravec. Sve su one, izuzev Amalije Zvošec, u ovu sredinu putovale iz okolnih ili nešto udaljenijih mjesta, no bile su “duše” mjesta i to ne samo Kotoribe već i Donjeg Mihaljevca, Svete Marije, Donjeg Vidovca i Donje Dubrave, sredine koje danas pripadaju Matičnom  uredu Kotoriba.

Doduše, dolazile su ovamo na kraće vrijeme i neke druge iz matičarske plejade. Matični ured Kotoriba je jedan od osam koji djeluje na području Međimurske županije čiji su sastavni dio od kada su prešli pod njenu nadležnost iz bivših Ureda državne uprave. 

Matičari su službenici, posebniji od drugih, korisnici njihovih usluga gledaju ih drugim očima pa su ponekad i pod posebnim povećalom javnosti. To su ljudi koji “bilježe” cijeli ljudski život i svaki značajan trenutak u tom životu – od rođenja do smrti. Bez njih nema državljanstva, nikakvih prava ni mogućnosti za pojedinca u ovoj zemlji. Taj posao, kao i mnogi drugi, uključuje rad s ljudima, no posao matičara nosi posebne i pamtljive trenutke. Sudjeluju u najintimnijim događajima, već od samog rođenja.

– Matičarstvo je ovisnost i ovo je najbolji posao na svijetu – rekla nam je za nedavna susreta susreta 35-godišnja Ivana Balog koja ovamo dolazi svaki utorak i četvrtak iz Strahoninca, odakle je porijeklom. Ima 16 godina radnog iskustva na tim poslovima, svoje radne manire pokazala je u gotovo svim matičnim uredima Međimurja. Nabrojila nam je sijaset poslova koji su pred svaki matičarom i dodala kako su matičari u Međimurju ljudi nekog “posebnog kova”, da su srasli u jedno, da se znaju i poznaju na “mig”, da su jedna složna cjelina, a što pokazuju njihova posebna druženja, pogotovo kada neki od njih završava svoj radni vijek.

Sjedeći u njenom uredu, a bilo je to u utorak, 5. svibnja, rekla je kako toga dana ima jedno vjenčanje koje će biti prilagođeno trenutku današnjice i kako je sada došlo vrijeme da je ženicima sada svejedno koji će se dan vjenčati jer poslije toga nema većih običajnih veselica.

– To će mi biti prvo posebno vjenčanje u ovoj sredini – kazala je. Nismo željeli razgovarati o brojkama rođenih, umrlih i vjenčanih na ovome području jer bi nas potonje brojke “razočarale”.  Još je dodala kako mladi u posljednje vrijeme preferiraju sklapanje građanskih brakova. Rekla je od kako je u ovoj sredini, a to je od studenog lanjske godine, prisustvovala sklapanju tek četiri braka, a što je više od crkvenih.

Pokazala nam je negdašnje ogromne matične knjige koje će nas zauvijek podsjećati na trenutke gdje su upisani i zapisani najvažniji trenuci sviju nas, premda je sve to danas i zabilježeno u digitalnom obliku. Na upit kako se je snašla u ovoj sredini, kakvi su Donjomeđimurci kao “stranke” odgovorila je sve u superlativima.

Pohvalila je dobru suradnju sa “susjedima” iz JUO Općine Kotoriba s čijim djelatnicima ponekad popije rano jutarnju kavicu, konačno, oni su ti koji su je uveli u ovdašnje prilike, predstavili i opisali ove ljude…

– Lijepo mi je i sretna sam! – rekla sa smiješkom prepunim topline i iskrenosti. Konačno, toplina i prisnost su joj manire koji je rese pa stoga, doduše s malim zakašnjenjem, možemo i moramo Ivani, u ime ljudi ove sredine, poručiti: – Matičarko, dobro nam došla!