Svu bijedu i jad nekih političara ogolila je pandemija koronavirusa.
Ne mogavši otrpjeti biti dionikom neželjenog društva, a
pripremajući teren za budući referendum (nazvanim
Brexit) o izlasku UK iz EU-a neki je britanski
parlamentarac – (pisali su portali) – usred Bruxellesa
zavapio: ‘Mi ovamo ne pripadamo!’.
Ako je doista bilo tako, možemo zamisliti kakav neugodnjak su
osjetili parlamentarci koji nisu s njihova otoka.
Na ovakav stav dotičnog Britanca u međusobnoj komunikaciji
trebalo je odreagirati smireno, fino, uglađeno…
Ipak, zadah ‘hoch’ otočkog društvanca prema ostatku
parlamenta do konačnog ‘Brexita‘ snažno je
vonjao…
Krnji parlament od dvadesetsedam članica EU-a Britancima je na
rastanku poželio sreću, pristojno im (od)mahnuo rukom i “Brexit”
je s kontinenta preko La Manchea odjedrio u povijest.
Ali avaj.
Dok Britanci na drugu obalu kanala pravo nogom nisu kročili
pandemija koronavirusa nam se došuljala na kontinent.
Sad nas taj sićušni koronavirus časti paletom
svakojakih svojih svojstava – (povišena tjelesna temperatura,
kihanje, šmrcanje, suhi kašalj, bol u mišićima…)
Prije nego je i sam postao žrtvom rečenog virusa britanski
premijer Johnson njime se naprosto izrugivao predlažući vlastitoj
naciji ‘imunitet krda‘, to jest, nek se nacija u
70-postotnom omjeru slobodno zarazi (pa tko preživi!) kako bi
potom građanstvo steklo imunitet prema rečenom – vajrusu –
nazvanog još i Covid-19…
Taj sićušni koronavirus ves je vražji. Kad te se
jemput primi nemreš ga se sam tak otarasit, pa ni sva znanja
ovoga svijeta, ni suvremena tehnologija, ni moćnici, ni sve
vjeroispovijesti, ni rase ljudi, boja kože, veličina i moć
nacija, ni režimi, ni društveni statusi uvaženih – koronavirusu
ne mogu ništa. Zasad.
Prostim okom nevidljiv Covid-19 ne poznaje i ne
priznaje granice, ne prašta ni oholim ni nadmenim – veličinama.
Harajući svijetom utjerao je strah u kosti i velikima i malima, i
velikanima i klošarima, preuzvišenima i poniženima, vjernicima i
nevjernicima, dobrima i manje dobrima, zlim i opakima…
Malecki nas je stjerao u izbe, u vlastita
‘geta‘, u zaseoke i sela, u općine, u gradiće i
gradove, u županije, zatvorio državne granice…
I, konačno imamo vremena samo za sebe, za promišljanje o životu
punim jala, o pakostima koje činimo, o bezrazložnoj mržnji prema
nekome, kako se izdići iznad vlastite prizemnosti, kako pored
vlastita neuspjeha drugome priznati uspjeh, kako pored svojih
iskreno žaliti i tuđe žrtve, kako znamo budzašto potratiti
život…
Čak je došlo do toga da ni vlastodršci, ni gramzljivi političari,
ni vjerski poglavari, ni oni potlačeni ama baš nitko ne svojata
Covid-19. Zapravo, svi ga se odriči, svi bježe od njega kao da je
sam sotona u njemu.
Ako ipak ima Boga, a kažu da Ga ima, ako na planetu Zemlji igdje
obitava pravda koronavirus je ozbiljna opomena
čovječanstvu.
Kad se ovo s pandemijom završi, a završit će
(tko preživi – pričat će), pokušat ćemo stvari vratiti u stanje
prije koronavirusa. Međutim, male su šanse za
to, jer pohlepa mnogih je predominantna…
Hoćemo li iz svega proživljenog išta naučiti? Hoćemo li shvatiti
koliko smo krhki, koliko ranjivi, koliko smo majušni pod ovom
nebeskom kapom?
Hoćemo li upamtiti da čin pomaganja slabijima čovjeku oplemenjuje
dušu. Hoće li sebičnost i dalje ostati vrlinom? Hoćemo li
nastaviti po starom, pa – (na pošten i legalan način) –
uspješnijima od sebe zavidjeti – biti jalni?.
I dalje ćemo se protiv koronavirusa boriti osobnom higijenom,
disciplinom i, jedni od drugih, socijalnim distanciranjem, jer
“imunitet krda” u Hrvata ne pali.
A evo zašto ne pali. Naime, pred nekih tridesetak godina Hrvate
se svrstalo u ‘stoku sitnog zuba’, a poznato je da sitnozuba
stoka ne čini ‘krdo’ već ‘stado’.
Kad sve ovo prođe, a proći će, poskupjet će sve kao što i inače
sve poskupljuje čim barel nafte pojeftini! Naša posla.
No, u svemu ovom smo imali i sreće. Jer, Vladine odluke u vezi
pandemije koronavirusom uspješno provodi Nacionalni stožer
Civilne zaštite s timom znanstvenika i zdravstvenih djelatnika,
izvrsnih komunikacijskih vještina, suvislih promišljanja i
logičkih odluka.
Jer, bez njihovih logičkih odluka tko zna koliko bismo
zona s e-propusnicama u našim županijama danas još
imali!?