Pravnica Monika Glavina iz Čehovca uspješnu međunarodnu karijeru gradi u belgijskom Leuvenu
Diljem Europe i svijeta rade mladi hrvatski znanstvenici o kojima
se u domovini malo zna, a cijenjeni su u državi u kojoj grade
karijeru. Jedna od njih je pravnica Monika
Glavina iz Čehovca, koja radi na Pravnom
fakultetu u belgijskom Leuvenu.
Zašto su neki suci bolji?
Nedavno je doktorirala, a u doktorskoj disertaciji bavila se
temom primjene prava Europske unije na nacionalnim
sudovima.
–
Kad neka država postane država članica EU, nacionalni suci
automatski postaju suci prava Europske unije. Uz ovaj novi status
dobivaju nove ovlasti, ali i nove dužnosti. Ono što ja istražujem
jest pitanje kako to izgleda u stvarnosti i zašto su neki suci
bolji u obnašanju tih dužnosti od ostalih. Rezultati pokazuju da
su čimbenici koji igraju najvažniju ulogu na to kako će suci
primijeniti pravo Europske unije poznavanje prava EU, stav prema
europskim integracijama, radni teret sudova i resursi koji su im
dostupni. Slika nacionalnih sudaca kao sudaca EU puno je
drugačija od stvarnosti jer ono što pravni stručnjaci često
zanemaruju jest postojanje različitih ograničenja. Jedno je, na
primjer, opterećenost sudova radnim predmetima –
objašnjava.
U Belgiji je završila posve slučajno. Po završetku studija na
budimpeštanskom sveučilištu Central European University spakirala
je kofere i preselila se dečku u Nizozemsku.
– Zajedno smo se počeli prijavljivati za poslove i dobila sam
stažiranje u Europskom parlamentu, a dečko je odlučio nastaviti
školovanje u Leuvenu. Preselili smo se i sasvim slučajno
pogledala sam stranicu Pravnog fakulteta, da vidim što se nudi,
budući da sam radila kao demonstrator na Pravnom fakultetu u
Zagrebu. Naletjela sam na poziv za projekt Euthority koji je tada
bio u začetku, tražili su dva doktoranda za rad na projektu koji
je uključivao i obvezu pisanja doktorske disertacije. Prijavila
sam se i poslije dva kruga intervjua dobila posao. Moram priznati
da sam uvijek željela upisati doktorat, ali sam čekala da
najprije steknem nešto radnog iskustva. Rad na tom projektu
omogućio mi je oboje – veli.
Tijekom
doktorskog studija doktorandi asistiraju ili preuzimaju predmete
svojih mentora tako da ona predaje istraživačke metode i sudsku
praksu Suda EU. Iz djetinjstva u Međimurju najviše pamti druženja
na otvorenom, po igralištima, dvorištima i šumama.
– Kad o tome ovdje razgovaram s prijateljima koji su odrasli u
zemljama zapadne Europe, vidi se velika razlika. Uvijek kad
prepričavamo dogodovštine iz mladosti znaju me zezati da sam
“Monika sa sela”. Ne mogu, na primjer, zamisliti kako je to imati
doma kolinje ili cijepati drva za ogrjev, imati kokoši u vrtu…
– nabraja.
Studirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu i u
Budimpešti.
–
Kad bih morala usporediti studij u Zagrebu i kako to izgleda u
Leuvenu, rekla bih da je glavna razlika u studentskom
uključivanju. Ovdje se jako puno traži da studenti sudjeluju u
nastavi, postavljaju pitanja i razmišljaju kritički. Način na
koji predajem jest da se prije svakog sata studentima dodijeli
obavezna literatura, na primjer jedan ili dva znanstvena članka,
i tijekom sata ispitujem što su naučili, kako se to može
primijeniti, s čime se slažu, kakva su njihova iskustva… To je
način predavanja koji sam usvojila tijekom studija u Budimpešti i
koji sam donijela u Leuven. Naša predavanja na Pravnom fakultetu
u Zagrebu bila su više “ex cathedra”. No možda se to u
međuvremenu promijenilo – napominje.
Motiv za odlazak – ljubav
– Biti u toku s političkim događajima nešto je što je i dio mojeg
posla, poput situacija u Poljskoj i Mađarskoj glede neovisnosti
sudova i vladavine prava, budući da se bavim ulogom sudova –
dodaje.
Mnogi mladi otišli su iz Hrvatske zbog egzistencije, a njezin je
motiv bila ponajprije – ljubav.
– Znači, ne trbuhom za kruhom, nego srcem za ljubavlju, hahaha…
Općenito, mislim da je razlog iseljavanja to što se rad i
sposobnost u Hrvatskoj baš i ne cijene. Ili se mladima šalje
takva poruka. Ja ne dolazim iz bogate obitelji ili obitelji koja
ima političke veze i bojim se da u Hrvatskoj ne bih uspjela ovo
što sam uspjela ovdje. Ili bih uspjela, ali bi mi trebalo puno
dulje da dokažem svoje sposobnosti. Ovdje u Belgiji nikad nisam
imala osjećaj da proces zapošljavanja nije fer, da već postoje
“odabrani kandidati”. Ovdje nije bitno iz kakve obitelji dolazite
ili koga poznajete, nego vaše kvalifikacije i radna etika –
kaže.
Bruxelles
i Leuven gradovi su naučeni na strance i jako se brzo može
uklopiti. Svi su, kaže Monika, “na zemlji” i lako se sklapaju
nova prijateljstva. Zaljubila se u Belgiju i trenutačno ne može
zamisliti da živi drugdje. Ima velik krug prijatelja iz
različitih krajeva svijeta. To su sve mladi koji su proeuropski
orijentirani. I to joj je, priznaje, najdraže u Bruxellesu.
Ljudi!
– Na svakom koraku čujete drugi jezik, francuski, talijanski,
engleski, hrvatski – kaže.
A ona je u međuvremenu dobila posao na Sveučilištu u Antwerpenu,
na kojem će početi raditi 1. svibnja. Posao je dobila u sklopu
velikog projekta Horizont 2020. koji se provodi na deset
svjetskih sveučilišta. Bavit će se znanstveno-istraživačkim radom
na temu povjerenja u donošenje odluka.