LOVKINJA IRENA MIKULAN ‘Obožavam sjediti na ‘čeki’ i promatrati kako se životinje kreću prirodom’

- Meni je odlazak na čeku poput meditacije. Obožavam sjediti na čeki i promatrati kako se životinje kreću prirodom. Najljepše je ujutro kad se sve budi. Lov je prije svega druženje prije i poslije lova, i stjecanje novih poznanstava i prijateljstva kaže 41-godišnja Irena Mikulan iz Donje Dubrave gdje je član tamošnjeg LD Fazan.

66-godišnji kotoripski općinski načelnik Ljubomir Grgec otac je dviju kćeri, Irene i Lidije. Potajno se nadao muškom potomku kako bi u obitelji nastavili generacijsku odanost lovstvu. To se nije dogodilo, no da se Grgčeva lovačka nit ne bi prekinula pobrinula se njegova starija kći Irena.

Obradovala je tatu polaganjem lovačkog ispita i učlanjenjem u LD Fazan Donja Dubrava jer je ona snaha u tom susjednom mjestu. Ljubomir je član LD Jarebica u Kotoribi. Prvi je čovjek međimurskog lovstva pa supruga i majka Evica nedjeljom, kada su oboje u lovu, zna reći kako su “jarebica” i “fazan” u svojem prirodnom okruženju.

Ljubomir nikad nije glasno isticao žal za muškim potomkom koji bi krenuo njegovim stopama kada su lov i lovstvo u pitanju, no nesvjesno je doprinio bujanju neopažene strasti, ljubavi i pozitivnog stava prema prirodi i životinjama kod svojih kćerki. Kao male djevojčice nerijetko je Irenu i Lidiju vodio sa sobom u pokoji “kraći” lov na patke i guske, a bile su mu neizostavne pratiteljice kada su zimi odlazili do nastambi, odnosno hranilišta divljači.

– Dekle su bile vesele kaj su mogle pomoći zekićima, srnicama… Svaki ostavljeni klip kukuruza, stručak sijena za njih je to bilo veliko djelo – kaže Ljubomir. Irena je tome postala privržena pa joj je znalo biti i žao kada ju je tata “preskočio” kada je gazeći duboki snijeg odlazio pomagati nemoćnoj divljači.

– Nisam vjerovala da je to za mene prenaporno kako mi je tata govorio i bilo mi je žao. Ne samo što nisam išla s njim već zbog toga što ja nisam za tu nejačad ostavila šačicu hrane – prisjeća se danas i kaže da te trenutke mora vezati s lovom, odnosno da je to odgovor na pitanje – kada je prvi puta bila u pravom lovu?

– Strast za lovstvom je godinama bujalo upravo zato što sam sve to vrijeme voljela i željela biti više vani u prirodi nego u zatvorenom. Često sam kao djevojčica odlazila na obližnja polja u šumarke, a oči su stalno “vrebale” životinje – rekla je i dodala kako to nije prestajalo jer su se njoj s vremenom budila sjećanja na pomaganje divljači. Postala je svjesna da to pomaganje može materijalizirati tako da se sprijatelji u mjestu s onima koji su imali iste strasti. 

– Sve je kulminiralo kada se je u mjesnom LD Fazan prije 4 godine učlanio njezin suprug Mario. Bilo je samo pitanje trenutka kada će buknuti ta strast i u meni – nastavlja priču Irena i s ponosom dodaje kako je prije tri  godine donijeta obiteljska odluka da se i ona učlani. Službeno je to postala 2017. godine kada je položila lovački ispit prema svim regulama i bez imalo tatinog utjecaja. Prošla je i lovačko krštenje, doduše manje paprenog od muškog, jer su kolege u društvu imali obzira prema dami.

– Bilo je to kada sam odstrelila jednu “visoku” životinju – istaknula je i dodala kako lovci svoja krštenja pamte zauvijek. No, ona ne traži nikakve privilegije, pogotovo ne kada su u pitanju radne akcije, a ravnopravno se nosi i u utrci za lovinom.

Na ulaznim vratima u lovstvo imala si dva učitelja i savjetnika, tatu i supruga., koji se pokazao boljim?

– Naravno da tata koji je lovcem postao s 23 godine, a lovačka znanja i vještine stjecao je uz mog djeda Vinka – rekla je dodajući kako je danas, a tako će i dalje biti, što se tiče lova i lovstva tatina riječ “zakon”.

– Ne samo za mene već i za supruga Maria koji je u tati prepoznao odličnog učitelja lova, a tu se je onda umiješala i politika pa u našim kućama, kada se nađemo zajedno, prevladavaju dvije teme – lov i politika. Iz potonjeg se isključujem, no u razgovoru o lovstvu želim biti ravnopravna i jednako cijenjena – priča Irena te dodaje kako će njezin utjecaj po tom pitanju rasti pogotovo jer se je odlučila stručno usavršavati.

– Prije dva mjeseca položila sam ispit za ocjenjivača lovačkih trofeja jer me to zanima. Najljepše je promatranje životinja, njihovo praćenje i tek se onda procjenjujete koje je grlo za odstrel. Ako više znaš o trofejima lakše odlučuješ koje je grlo za odstrel – obrazložila je svoju odluku.

Predrasude, žene lovci?

– Nikako ne bi trebalo to isticati. Čak držim da je premalo žena lovkinja. Većina lovkinja odrasla je u lovačkim obiteljima i s tim su rasle, pa je logično da su se odlučile baviti lovstvom. Ravnopravna sam s muškim članovima društva. Što se tiče predrasuda o ženama u lovu, nikad nisam doživjela neugodnosti., naprotiv svima je drago što smo dio LD kao i još jedna moja kolegica – kaže i izražava radost da sklonosti prema tom hobiju pokazuju i njihove tri kćeri, 14-godišnja Alma, godinu dana mlađa Ria i 10-godišnja Ena. – Kada one idu s nama u prirodu na “druženje” s divljači u njima vidim sebe i svoju sestru Lidiju – dodat će.

Što te u lovu najviše okupira?

– Prije svega ljubav prema njemu, kretanje po prirodi i preferiram skupini lov. Nije mi strani niti boravak na “čeki”. Meni je boravak na njoj  poput meditacije. Obožavam sjediti  i promatrati kako se životinje kreću prirodom. Najljepše je ujutro kad se sve budi…Lov je prije svega druženje prije i poslije lova, i stjecanje novih poznanstava i prijateljstva, a što je nešto najdragocjenije – završila je i obećala sebi, našim čitateljima i zainteresiranim ženama da će biti pobornica omasovljenja Lovačkog saveza Međimurske županije ženama.

Irena je po struci trgovkinja. Već sedmu godinu u OPG-u Siladi u Kotoribi kao voditeljica maloprodaje.