Teško je odvojiti se od mažoret svijeta nakon 18 godina provedenih s mažoretkinjama Kotoribe rekla nam je Jelena koja je svima dobro poznata na kotoripskoj mažoret sceni
– Svoje prve mažoret korake napravila sam nakon
prezentacije o tome tko su i što su mažoretkinje koju su održali
predstavnici čakovečkog Plesnog kluba ‘Livi’ koji nas je i
nedugo zatim osnovao – kaže Jelena Vojvoda
koja je danas u ‘mažoret mirovini’.
Rekla je kako je najteže govoriti o sebi. Bolje bi bilo da to
čine drugi. Potrudili smo se o toj 26- godišnjoj inženjerki
prehrambene tehnologije, koja danas živi i radi u Zagrebu gdje je
završila i Prehrambeno-biotehnološki fakultet, pronaći osobu koja
zna Jelenine prve mažoret korake.
To je Adela Horvat, učiteljica razredne nastave
u OŠ “Jože Horvata” Kotoriba, učiteljica koja je u svoj rad u
školi preuzela one djevojčice koje je “Livi” uspio animirati, a
njih nije bio mali broj. O tome će učiteljica
Adela danas reći:
– Oooo, davnooo je to bilo..Kada razmišljam o tome,mislim da je
to bilo davne 2001.godine. To su bili Jelenini prvi koraci u
mažoret plesu- prisjeća se i dodaje:- S Jelenom, odnosno ostalim
djevojčicama, radila sam 4 godine u vrijeme moga studija. A kada
me pitate za Jelenu, reći ću kako sam je odmah zapazila po
darovitosti i umijeću baratanja štapom tog čarobnog plesa. S
lakoćom je sve hvatala, uvijek vesela, optimistična,
zabavna,dobrog srca,uvijek spremna pomoći.. Fantastičnog ritma i
smisla za koreografiju…Stvarno sam uživala u timskom radu s
mojim curama… 2005. je osnovana Udruga Mažoretkinje Kotoribe,a
moj daljnji angažman tu prestaje jer sam se posvetila stvaranju
obitelji čuli smo od prve učiteljice prvih mažoret koraka Jelene
Vojvoda. Ustupila nam je nekoliko fotografija iz svog bogatog
foto albuma gdje na poleđini svake fotografije pišu godine
nastupa. Prva od njih datira iz 2003. godine.
A čega se sjeća Jelena?
– U mažoretkinje sam se učlanila na nagovor svoje tadašnje
učiteljice još u nižim razredima Osnovne škole i tako postala dio
prve generacije mažoretkinja u Kotoribi. Moja prva trenerica je
bila Adela Horvat, nakon koje je palicu preuzela
Tanja Valpatić. Još uvijek pamtim one prve
treninge na kojim smo učile stupati, ali i dio naše prve
koreografije – kaže i dodaje:
– U vrijeme kad sam ja započinjala svoje prve mažoret korake
internet se nije koristio u toj mjeri kao danas. Nije bilo
Facebooka niti Instagrama gdje bi iste sekunde mogla pronaći sve
potrebne informacije tako da je ono što me privuklo u redove
mažoretkinja bila usmena predaja i taj dojam koji je na mene
ostavila prezentacija o nekoj “novoj plesnoj skupini” koja se
otvara kod nas. Sama spoznaja da ću provoditi vrijeme s
prijateljicama iz škole plešući i učeći neki novi ples bila mi je
dovoljna da se odlučim priključiti mažoretkinjama.
Odluka je donijeta. Što je u početku bilo
najzahtjevnije?
– Početak je bio vrlo zanimljiv jer nam je sve bilo novo. Svakim
daljnjim treningom postajale smo sve bolje, dizale ljestvicu i
učile sve teže pokrete. Za određene zahtjevnije pokrete bilo je
potrebno uložiti dodatno truda i vremena, ali to je nešto što me
tjeralo da ustrajem i trudim se više.
Kako si to prevladala?
– Treningom, treningom i samo treningom. I u dvorani i
doma…A kada me pitate kako je išlo dalje opet ću istaknuti
sijaset treninga, isto toliko nastupa, druženja.
Kako i kada si prihvatila prvo vođenje skupine i
koje?
– Na poticaj tadašnje predsjednice Udruge Andrijane
Valpatić, krajem 2009. godine Udruga me poslala u
trenersku školu te sam nakon dobivene licence preuzela treniranje
svih tadašnjih sastava, a 2011. godine vodila sam kadetski na
prvo natjecanje prisjeća se i dodaje kako joj je taj debi bio
izazovan i zabavan jer kao trener djeci moraš biti i primjer jer
na neki mali način i ti sudjeluješ u njihovom odgoju kroz taj
sportsko-rekreativni segment života jer od trenera se ustrajnosti
i odricanju, uče kako organizirati slobodno vrijeme, kako
uskladiti treninge s drugim obavezama. Također, moram reći kako
su mažoretkinje i mene izgradile kao osobu na istim poljima-
ističe. Nije mogla, a ne zaobići ulogu svojih prvih trenerica,
koje su ih uvodile u mažoret ples, od kojih je naučila mnogo.
– Istaknut ću “tehniciranja” štapom pa sve do toga kako voditi
jedan tim. Ono što sam naučila od prvih trenerica su stvari koje
se ne zaboravljaju te smatram da sve mi koristimo saznanja svi
naših trenerica koje onda nadopunjavamo osobnim znanjima i
iskustvima i to opet prenosimo na sljedeće naraštaje.
U posljednjim nastupima Mažoretkinja Kotoribe viđamo te u
gledalištu?
– Da. Od ove godine djelujem samo kao vanjska pomoć curama.
Trenersku poziciju predala sam svojim nasljednicama, sadašnjim
seniorkama, koje su se pokazale kao mlade, sposobne i motivirane
te preuzele treniranje svih sastava i pripremanje onih
natjecateljskih za daljnja natjecanja. Kako sam licencirana
trenerica dajem Udruzi neku sigurnost pa im trenutno pomažem u
potrebi, najčešće prilikom događaja koje organiziramo. I dalje
sam u toku, teško je odvojiti se od mažoret svijeta nakon 18
godina provedenih s Mažoretkinjama Kotoribe- odgovorila je s
uzdahom.
Riječ, dvije o svojim suradnicama
nasljednicama?
-Vrijedne, marljive, pametne i motivirane cure koje su u Udruzi
od svoje najranije dobi. Iza sebe imaju puno iskustva i puno
odrađenih priprema, otplesanih koreografija i odrađenih
ceremonija te skupljenih iskustva u organiziranju svih naših
događaja. Sa sigurnošću mogu tvrditi da su mlađe generacije, a i
one koje će tek postati dijelom obitelji Mažoretkinja Kotoribe, u
dobrim rukama. To je trenutno 55 članica raspoređenih u 5 dobnih
sastava.
Neizostavno, podrška obitelji i koji ponos ti je Udruga
donijela?
Obitelj mi je bila velika podrška od samog početka pa i u
trenutcima kad je bilo teško, ne samo meni već i mojoj sestri
Marti koja je također mažoretkinja. Uvijek su bili potpora i
dodatna motivacija te bi nas uvijek vozili na nastupe, ali i
pomagali radu Udruge, kaže te se nadovezuje:
– Osobno se najviše ponosim svojim curama, sadašnjim seniorkama,
koje sam preuzela kao tadašnji kadetski sastav. Već na prvom
natjecanju pokazale su da su prava ekipa, a danas su izrasle u
prekrasne mlade i inteligentne osobe. Ono što me najviše veseli
je da prenose vrednote koje su stekle u mažoretkinjama na one
mlađe i tako predstavljaju primjer njihovim nasljednicama.Kao
trenericom mažoretkinja, najvećim dostignućem smatram plasman na
Europsko prvenstvo koji smo izborile 2019. godine, a koje se
održalo u Francuskoj. Europsko prvenstvo je nešto o čemu sam samo
sanjala, a eto dogodilo se prošle godine i smatram da bolji
završetak mažoret karijere nisam mogla poželjeti, što je dokaz da
se upornošću može postići sve- završava ponosno.
Neizostavno za kraj, daljnji planovi vezani uz vođenje
mažoretkinja?
– Uživati u svim nastupima i natjecanjima koja slijede kao
najglasnija podrška s tribina. Dozvolite da ipak za kraj mladima,
potencijalnim članicama kažem da za to moraju imati volje i
želje, a za sve ostalo ćemo se mi pobrinuti. U Udrugu
Mažoretkinja Kotoribe su sve zainteresirane djevojčice i djevojke
dobrodošle!