Ukratko, Iustitia et Pax tvrdi da se radi o dvojbenoj odluci, da je udomiteljstvo isključivo u službi djetetove dobrobiti te da ne opstoji 'pravo udomiteljstva' tj. 'pravo na dijete'.
Komisija ‘Iustitia et Pax’ (Pravda i mir) Hrvatske biskupske
konferencije objavila je izjavu o odluci Ustavnog suda u vezi s
ustavnošću Zakona o udomiteljstvu, a povodom nedavnog slučaja
udomljenja djeteta u istospolnoj zajednici.
Ukratko, Iustitia et Pax tvrdi da se radi o dvojbenoj
odluci, da je udomiteljstvo isključivo u službi djetetove
dobrobiti te da ne opstoji ‘pravo udomiteljstva’ tj. ‘pravo
na dijete’.
Izjavu su predstavili tajnik Iustitie et Pax prof. dr.
Vladimir Dugalić i član komisije prof. dr.
Nenad Hlača, pročelnik Katedre obiteljskog prava
Pravnog fakulteta u Rijeci. Izjavu pročitajte u nastavku
u cijelosti:
– Komisija Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et pax
Izjava o Odluci Ustavnoga suda Republike Hrvatske u svezi s
ustavnošću Zakona o udomiteljstvu Odluka Ustavnoga suda Republike
Hrvatske br. US U-I-144/2019 i dr., objavljena 29. siječnja
2020., u vezi s ustavnošću Zakona o udomiteljstvu (Narodne
novine, br. 115/18) u javnosti je izazvala određene disonantne
tonove i negodovanja.
Stoga Komisija Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et
pax, u okviru svojega poslanja, smatra potrebnim upozoriti na
neke pojedinosti u vezi s tom odlukom, ali i u širem kontekstu.
Negativni tonovi usmjereni su na odluku koju je donijela većina
ustavnih sudaca, premda postoje još četiri tzv. izdvojena
mišljena.
Ona se međusobno razlikuju po tome kako shvaćaju izreku i
obrazloženje glavne odluke; jedno mišljenje smatra da osporavani
zakon ne krši zabranu diskriminacije jer nije riječ o temeljnim
ljudskim pravima, nego o socijalnoj usluzi, a jedno se mišljenje
uz mnoštvo valjanih pravnih argumenata u potpunosti protivi
glavnoj odluci. Ovom izjavom osvrćemo se na glavnu odluku i
njezine društvene implikacije.
1. Dvojbena odluka. Premda ta ustavnosudska
odluka ne proglašava Zakon o udomiteljstvu nesuglasnim s Ustavom
RH, ona izrijekom stvara obvezu za sudove i druga tijela javne
uprave da zakonske odredbe tumače i primjenjuju tako da
istospolnim partnerima omoguće udomljavanje djece. Time se
Ustavni sud stavio u poziciju zakonodavca, što smatramo
nedopustivim s aspekta trodiobe vlasti i vladavine prava.
Komisija Iustitia et pax stoga vjeruje da je spomenuta odluka pod
snažnim utjecajem europskih strujanja, pravnih tendencija
neoliberalnih svjetonazora, koji samim time nisu neutralni, i da
nije tek jedna u nizu takvih odluka Ustavnoga suda Republike
Hrvatske. Europska stvarnost odraz je utjecaja europskih
nadinstitucionalnih sudova i tijela te različitih strategija koje
mijenjaju nacionalne poglede na društvenu zbilju te vlastitu
tradiciju, kulturu i suverenost država u nacionalnim pravnim
okvirima.
2. Udomiteljstvo je isključivo u službi djetetove
dobrobiti. Udomiteljstvo je socijalna usluga smještaja
djeteta ili odrasle osobe koju pruža udomitelj sa svojom obitelju
ili udomitelj samac. Prosuđivanje usluge udomiteljstva kroz
zakonsku definiciju udomiteljske obitelji i njezino ustavnosudsko
proširenje na osobe u životnom partnerstvu (formalnom ili
neformalnom) učinjeno je uz prinos velike žrtve dobrobiti djeteta
u ime, nekih tobože zajedničkih, modernih vrjednota.
Ravnopravnost spolova i iz nje proizlazeća zabrana diskriminacije
temeljem spolne orijentacije nadjačali su u ovom slučaju veću,
prvenstvenu vrjednotu, onu dobrobiti djeteta. Činjenica je da
odluke takvoga sadržaja (ustavnosudskoga, sudskoga i upravnoga
karaktera), ako tomu izravno ne smjeraju, neizbježno imaju za
posljedicu dekonstrukciju postojeće društvene svijesti o tome da
je udomljavanje djece od strane istospolnih partnera
neprihvatljivo i strano. Dakako, čini se da je to prvi, a
izgledno ne i posljednji korak prema izgradnji nametnutoga,
društvenoga prihvaćanja novih obiteljskih paradigma. Takvomu
razvoju prava oštro se protivimo.
Komisija Iustitia et pax uvjerenja je da većina naših
sugrađana smatra, što dokazuju i posljednja istraživanja javnoga
mnijenja, da su djeci potrebni majka i otac i da nitko tu tvrdnju
ne može oboriti valjanim argumentima. U hrvatskoj se tradiciji i
u kulturi shvaćenoj u najširem smislu obitelj poima kao zajednica
majke, otca i njihove djece, i takav pogled nipošto ne treba
mijenjati niti ga označavati nazadnim, neciviliziranim,
zastarjelim. On je dio hrvatskoga i općeljudskoga identiteta.
Pritisak zainteresiranih podnositelja zahtjeva za ocjenu
ustavnosti, uz pomoć medija i pojedinih nevladinih udruga,
čimbenik je koji je, čini se, utjecao na odluku kakva je
donesena.
Ustavni je sud, naime, prepoznao legitimni cilj Zakona o
udomiteljstvu, a to je osoba u potrebi, tj. korisnik usluge
udomiteljstva koji mora biti središnji subjekt cjelokupnoga
sustava socijalne skrbi. Sud ističe da su pružatelji usluge
udomiteljstva u službi ostvarivanja prava korisnika, u ovom
slučaju djeteta, te Sud istodobno niječe postojanje »prava biti
udomiteljem«.
Međutim, Ustavni sud u nastavku Odluke nelogičnim
zaključivanjem ističe navodnu diskriminaciju istospolnih
partnera. Pritom je Ustavni sud smetnuo s uma da propis koji
spominje, a to je Zakon o suzbijanju diskriminacije, istodobno
diskriminacijom ne smatra određena, točno navedena ponašanja i
posebne mjere, među kojima se spominje i legitimna »zaštita prava
i dobrobiti djece, zaštita javnoga morala i pogodovanje braku,
pri čemu upotrijebljena sredstva moraju biti primjerena i nužna«.
Valja upozoriti da zaštita prava i dobrobiti djece mora uvijek
nadilaziti pojedinačne interese odraslih osoba, u ovom slučaju
želju istospolnih partnera da udome djecu.
3. Odgovornost države i nadležnih tijela.
Ustav Republike Hrvatske kao najviši pravni akt gubi na svojoj
snazi pod udarom međunarodnih dokumenata. No još uvijek je
prisutna i valja je svesrdno poštovati – ustavna odredba, pomalo
i zapovijed za sve nas, da je država dužna osobitu skrb posvetiti
djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi (čl. 63. st. 5.).
Dakle, središnji subjekti u takvoj situaciji su djeca koju
valja zbrinuti, a ne odrasli koji bi ih mogli ili htjeli na svoj
način zbrinuti. Propust je državne vlasti što premalo djece biva
posvojeno, što dovoljno ne podupire smještaj djece izvan domova,
vodeći se uvijek djetetovom dobrobiti. Pozivamo nadležna tijela
koja su dužna provoditi ustavnu odluku da svaki konkretan slučaj
zbrinjavanja djeteta (i ne samo udomiteljstvom) procijene u
skladu s djetetovom dobrobiti i kroz zaštitu njegova najboljega
interesa uz uvažavanje djetetova prava na izražavanje mišljenja o
stvarima koje ga se tiču.
Ni jedno dijete nije izolirani pojedinac, nego živi i odrasta
u svijetu koji ga okružuje. Posljedice koje bi mogle proisteći za
dijete udomljeno kod istospolnih parova mogu biti dalekosežne i
nepopravljive. Dobrobit je djeteta individualna i najviša je
vrjednota u pravnim okvirima. Štoviše, Konvencija o pravima
djeteta kao najmjerodavniji i najvažniji međunarodni dokument
poziva sva državna tijela da uvijek prosuđuju što je za dijete u
njegovu najboljem interesu te upozorava da djetetovi najbolji
interesi imaju prednost pred interesima svih drugih (državne
vlasti, institucija i odraslih osoba).
U vezi sa smještajem djeteta izvan obitelji, a kakvo je i
udomiteljstvo, Konvencija o pravima djeteta pojačano upozorava da
odabir smještaja treba osigurati »kontinuitet u djetetovu odgoju,
kao i njegovu… kulturnom… podrijetlu« (čl. 20. st. 3.). Dvojimo
odgovara li udomiteljstvo djece kod istospolnih partnera
navedenomu zahtjevu. Kao što iskustvo pokazuje, smatra Katolička
Crkva, odsutnost majke i otca stvara zaprjeke normalnomu razvoju
djece koju se eventualno uključi u istospolne zajednice. Njima
nedostaje iskustvo majčinstva ili otčinstva.
Uključiti djecu u zajednice osoba istoga spola udomljavanjem
ili posvojenjem znači zapravo činiti nasilje nad tom djecom u
smislu iskorištavanja njihova stanja slabosti da bi ih se
uključilo u okružje koje ne pogoduje njihovu punomu ljudskomu
razvoju. Takva bi praksa zasigurno bila teško nemoralna i u
otvorenom proturječju s načelom što ga je priznala i Konvencija o
pravima djeteta, prema kojoj u svakom slučaju treba očuvati
najbolji interes djeteta kao najslabije i najranjivije
strane.
4. Ne postoji »pravo postati udomiteljem«.
Napominjemo da ni jedan međunarodni ugovor ne poznaje »pravo na
roditeljstvo« – laički često rečeno »pravo na dijete«, pa stoga
ni jedan par (bračni, izvanbračni, istospolni) ni pojedinac ne
mogu sebi prisvajati prava koja ne postoje. Napominjemo da praksa
Europskoga suda za ljudska prava ne poznaje »pravo postati
udomiteljem« u okvirima zaštite prava na obiteljski život (iz
članka 8.) ili drugih ljudskih prava, koja štiti Konvencija za
zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ta Konvencija nikomu
ne jamči pravo osnovati obitelj, posvojiti dijete niti postati
skrbnikom djeteta ili njegovim udomiteljem, pa je s tim zahtjevom
usklađena i judikatura Suda.
U javnosti se, kroz različite medijske istupe pojedinaca i
nekih udruga, stekao dojam da Zakon o udomiteljstvu krši ljudska
prava istospolnih parova ne omogućujući im udomljavanje djeteta,
pa ih zato navodno diskriminira i stavlja u nejednak položaj.
Međutim, nije riječ o njihovim ljudskim pravima ni njihovu
kršenju, jer strasbourška i ustavnosudska praksa moguću
diskriminaciju (pa i temeljem spolne orijentacije) povezuju uz
kršenje materijalnih prava i sloboda po nekoj od diskriminatornih
osnova. Budući da ne postoji »pravo na roditeljstvo« ni »pravo na
dijete«, time ne postoji ni pravo pojedinca da bude udomitelj. U
suprotnom bi se radilo o kršenju najboljega interesa djeteta kao
temeljnoga načela Konvencije o pravima djeteta, jer dijete ne
smije biti objekt pretenzija odraslih i sredstvo ostvarenja
njihovih želja, kako na normativnoj tako ni na provedbenoj
razini.
Upozoravamo da prilikom zasnivanja udomiteljskoga odnosa
nadležna tijela moraju voditi računa ne samo o mišljenju djeteta,
nego i o postupovnim pravima roditelja koji imaju roditeljsku
skrb i koji mogu biti i nesuglasni s izborom istospolnih partnera
kao udomitelja za njihovo dijete. Neuzimanje u obzir ili
zaobilaženje želje roditelja moglo bi uroditi neželjenim
plodovima, odnosno tužbama protiv države.
Međutim, kad se dobrobit djece stavlja ispred svega, štetnih
posljedica nema. Stoga apeliramo na savjest i razumnu prosudbu
svih sudionika u postupku udomljavanja da ni u jednom trenutku ne
ustuknu pred zaštitom dobrobiti djece.
U Zagrebu 4. ožujka 2020. Đuro Hranić, nadbiskup
đakovačko-osječki, predsjednik Komisije HBK-a Iustitia et
pax