Politička represija je čin državnih institucija koje koriste položaj moći i zakone da kontroliraju manjinski narod, a to često rezultira sprečavanjem te manjine da sudjeluje u ekonomskom i političkom životu, izričit je Ignac
Benjamin Ignac (28), mladi znanstvenik koji
studira javnu politiku na Oxfordu, kamo je stigao kao stipendist
Blavatnik School of Government, cijelo je djetinjstvo proveo u
međimurskom romskom naselju Orehovici. Nakon sjajnih rezultata u
Gimnaziji Josipa Slavenskog u Čakovcu, školovanje je nastavio u
inozemstvu, među ostalim i na United World Collegeu u Norveškoj,
a diplomirao je 2016. u Oklahomi, u SAD-u, radio na NASA-inu
projektu, a nakon povratka u Europu zaposlio se u Europskom
centru za prava Roma u Budimpešti. Smatra da mjere koje se
predlažu kao rješenja problema u Međimurju – nisu dobre.
Kažnjavanje zbog ulaska na privatni posjed radi krađe kao
kaznenog djela stavlja fokus, smatra, na kažnjavanje Roma,
umjesto na rehabilitacijske ili preventivne metode sprečavanja
kriminala ili na rješavanje problema siromaštva i socijalne
isključenosti kao temeljnih uzroka kriminala. Obvezni javni
radovi za opće dobro za primatelje zajamčene minimalne naknade,
prema njegovu mišljenju, degradirajuća su mjera koja ne pomaže u
rješavanju siromaštva Roma.
– Javni rad zarobljava siromašne ljude u zoni preživljavanja, sa
slabim šansama povećanja zapošljivosti ili izlaska iz siromaštva
– kaže. Stroža kontrola namjenskog trošenja socijalne pomoći,
ističe, paternalistički je način teroriziranja ljudi koji su u
potrebi te stvara nepovjerenje i revolt prema institucijama koje
bi trebale pomoći.
– Svako utvrđeno kršenje namjenskog trošenja treba rezultirati
gubitkom socijalne pomoći. Fokus je veća kontrola i kažnjavanje,
umjesto da rade na osposobljavanju Roma da pametnije troše novac.
Ova mjera bi mogla uskratiti socijalnu pomoć mnogim Romima kojima
novac svakako treba. Ne živimo u policijskoj državi i ne trebamo
nametljiv nadzor nad svakom odlukom koju donesemo. Živimo u
pravnoj državi gdje je socijalna pomoć pravo, a ne privilegij –
ističe. Ne sviđaju mu se ni planovi o zaustavljanju neplaniranog
širenja romskih naselja jer je to, drži, samo manifestacija
fobije prema povećanju romske populacije. Mjere su, uglavnom,
represivne i neravnomjerne, tvrdi.
– Politička represija je čin državnih institucija koje koriste
položaj moći i zakone da kontroliraju manjinski narod iz
političkih razloga, a to često rezultira ograničavanjem ili
sprečavanjem te manjine da sudjeluje u ekonomskom, političkom ili
društvenom životu, smanjujući na taj način njezin položaj među
sugrađanima. Institucije ne bi trebale platformirati pojedince
ili grupe koje su imale negativna iskustva s Romima, koje imaju
duboko ukorijenjene predrasude prema Romima, koje ne poštuju
legitimitet romskog vijeća ili kojima je osobna agenda
kažnjavanje Roma. Dok je u pitanju rješavanje romskih problema,
institucije bi trebale reflektirati interese većine Roma i uzeti
u obzir dovoljno širok opseg perspektiva i racionalnih,
nepristranih mišljenja – napominje. Ne poriče da ima problema
poput ilegalnog oružja, krađa na dvorištima, antisocijalnog
ponašanja, zloupotrebe novca, ovisnosti o kockanju, drogama i
alkoholu…
– Ali, često se ignorira da je uzrok svih tih problema zapravo
siromaštvo i isključenost. Ako u mjerama za Rome ignoriramo
korijene problema, nikako nećemo moći dugoročno ukloniti
nepoželjne simptome na koje se rutinski fokusiramo. Također,
rijetko se ili nikad ne spominje da se stanje sigurnosti u
Hrvatskoj pogoršalo i za Rome. I mi Romi trebamo istu, ako ne i
višu zaštitu i potporu nego prije – kaže Ignac,
čiji stavovi nailaze na kritike u Međimurju, no on od njih ne
odustaje. U većini slučajeva donositelji odluka o Romima svjesno
su ili nesvjesno, smatra, pristrani zbog duboko ukorijenjenih
društvenih predrasuda, što onda negativno utječe na njihovu
sposobnost korištenja racionalnog mišljenja pri
odlučivanju.
– To je postalo najvidljivije u političkoj atmosferi toksičnog
nacionalizma i ksenofobije u hrvatskim regijama nastanjenim
nacionalnim manjinama. Nekoliko negativnih iskustava s Romima je
dovoljno da se stvori dugotrajna negativna slika o svim Romima i
kronično nepovjerenje između Roma i Hrvata. Mnogi pristrani
mediji i donositelji odluka koriste i taktike širenja
iracionalnog straha i nepovjerenja ili manipulativne taktike
zbunjivanja koje stvaraju kontraretoriku u kojoj se preokreće
uloga žrtve. Smatraju nas kriminalcima, parazitima ili teretom
naroda zbog čega nas ogorčena većina želi kolektivno kazniti ili
maknuti iz Međimurja. Ovakav narativ je varav i štetan za status
Roma u Hrvatskoj, ali i za osobnu percepciju romskih pojedinaca.
Ono što najviše razočarava je pasivna uloga svih sudionika i
njihova nevoljkost interveniranja. Lokalna samouprava u Međimurju
i hrvatske institucije koje se bave Romima trebale bi javno
osuditi i imati čvršći stav protiv diskriminatornih retorika i
politika. Umjesto toga mnoge institucije su pasivne i odluče
ignorirati problem – navodi Ignac i dodaje da “huškačka atmosfera
preko noći nevine pretvara u državne neprijatelje”. Što on vidi
kao rješenje?
Prvo, treba priznati i preuzeti dio odgovornosti za rastući
problem duboko ukorijenjenih predrasuda protiv Roma koji vode do
diskriminacije i zanemarivanja romskih interesa na sistemskoj,
odnosno institucionalnoj razini. Treba, nastavlja, poticati
institucije da više surađuju s Romima, da postanu ambasadori
romskih interesa i preuzimaju aktivniju ulogu te glasnije i češće
osuđuju diskriminaciju Roma u društvu. Treba, predlaže, poštovati
legitimitet demokratski izabranog vijeća Roma.
– Institucije i mediji moraju biti oprezniji pri suradnji i
platformiranju samoproglašenih romskih predstavnika ili
ekstremnih nacionalističkih grupa koje imaju predrasude prema
Romima. Tretirajte Rome koji krše zakon na individualnoj, a ne na
kolektivnoj razini, i to sa svrhom rehabilitacije, a ne
kažnjavanja – nabraja Ignac koji smatra da bi bilo dobro kreirati
i financijski fond za iskorjenjivanje siromaštva, podizanje
životnog standarda, razvoj romskog gospodarstva i socioekonomskih
sloboda za Rome, ojačati romski kapacitet i ujediniti Rome u
romskom “leadershipu”, poticati širu romsku populaciju na
demokratsku suradnju i participaciju u donošenju odluka i tome
slično.
– Poseban naglasak treba staviti na angažiranje i političko
aktiviranje obrazovane romske mladeži i stvarati civilno društvo
za praćenje i ocjenjivanje koje bi prijavilo bilo kakvo
odstupanje od nacionalne strategije za inkluziju Roma, ali i
slučajeve korupcije i pogrešnog upravljanja romskim sredstvima –
napominje Ignac i dodaje da je to što govori ujedno i stav Vijeća
romske nacionalne manjine Međimurske županije koji je uputio
nadležnim institucijama.
Romi u Međimurje u većem broju stižu nakon ukidanja ropstva na
području današnje Rumunjske 1855. i 1856, kad se na područje
Međimurja i Podravine doseljavaju “koritari”. Međimurski Romi
katoličke su vjeroispovijesti, pa se tako u župnim knjigama Male
Subotice prvi Rom spominje 1. rujna 1865. Prostorno su odvojeni
od većinskog hrvatskog stanovništva, što generira jedan od
ključnih problema u obrazovanju – nepoznavanje hrvatskog jezika.
Roditelji s djecom kod kuće razgovaraju bajaško-rumunjskim i
“romani chibom”, pa kad prvašići sjednu u školske klupe, teško
svladavaju gradivo na hrvatskom jeziku. U Područnoj školi
Držimurec-Strelec, u koju dolaze djeca iz najozloglašenijeg
romskog naselja, Piškorovca, kažu da se posljednjih desetak
godina znatno smanjio broj neopravdanih izostanaka i odustajanja
od školovanja.
– Polaznost je znatno poboljšana, pogotovo nakon što je županija
uvela besplatni autobusni prijevoz. Ima, naravno, povremenih
izostanaka. Više od 90 posto roditelja uspjeli smo radionicama i
informiranjem potaknuti da shvate da je škola obvezna, ne samo za
djecu, nego i za njih, i da se i oni moraju aktivnije uključiti.
Prije desetak godina roditelje nismo vidjeli cijelo polugodište,
nisu opravdavali izostanke djece na vrijeme, nisu znali ni sami
zašto dijete nije došlo na nastavu. Kao škola prilagođavamo se
situaciji, ono što je u našoj moći to i napravimo, pokušavajući
izvući maksimum. Potičemo ih da nose knjige i pribor na nastavu,
printamo im i kopiramo materijale. Da mi kao učitelji nismo
toliko uporni, bilo bi svima teže. Imamo produženi boravak,
dopunsku nastavu hrvatskog jezika i predškolu – pojašnjava
učitelj Tomislav Podgorelec. Nepoznavanje
hrvatskog jezika bi se, smatra, moglo riješiti produljenjem
predškole na dvije do tri godine. Higijena, socijalne vještine i
socijalizacija rješavaju se u hodu, no jezična barijera je i
dalje teško premostiva.
U PŠ Držimurec-Strelec je 120 djece, sva su djeca Romi, a Hrvati
iz tog sela djecu voze autobusom do matične škole u Maloj
Subotici jer ne žele da im djeca nazaduju u razredima s većinom
Roma kojima učitelji moraju posvetiti puno više pažnje i vremena.
Nakon što završe prva četiri razreda u područnoj školi, sva se
romska djeca sele u matičnu školu, gdje u sedmom i osmom razredu
počinje osipanje. Dio djece prestaje dolaziti u školu, s 15
godina prepuštena su ulici, a roditelji u tome ne vide problem. –
Istina je da je Međimurje postiglo ogroman napredak u promicanju
pristupa obrazovanju romskoj djeci. Važno je, međutim, napomenuti
da je taj potez zapravo bila reakcija na međunarodni pritisak da
se zaustavi nezakonita segregacija romskih učenika i dugogodišnji
nemar države u pružanju pristupa visokokvalitetnom obrazovanju.
Hrvatska je, naime, trebala ispuniti određene kriterije za
pristupanje EU koje je do tada flagrantno ignorirala. Problem
napuštanja i nepohađanja škole neće nestati isključivo pružanjem
pomoći poput besplatnih udžbenika, obroka i prijevoza. Taj je
problem složeniji i zahtijeva profesionalni i holistički pristup,
a ne samo površinske mjere. Institucije bi se trebale
usredotočiti na metode uključenja romske djece, tako da se u
školi osjećaju ugodnije i prihvaćenije – smatra
Ignac. Ističe i da im treba pružati aktivniju
potporu u učenju i povećavati kapacitet i ambicije mladih Roma.
– Ambicije romske djece da završe školu i grade prosperitetnu
budućnost usko su povezane s percepcijom i tretmanom prema Romima
u širem društvu. Također, ovisi o tome imaju li uzor u vlastitoj
zajednici i vide li realistične koristi od završetka svoga
obrazovanja. Na primjer, mogu li njihova starija braća i sestre
koji su završili školu naći stabilno zaposlenje ili su prisiljeni
na neplaćeni javni rad i socijalnu pomoć koja ih održava na
životu. Neobrazovanost dovodi i do težeg zapošljavanja mladih i
njihova odnosa prema novcu. Stručnjaci upozoravaju da se kulturno
određene vrijednosne norme romskog stanovništva znatno razlikuju
od sustava vrijednosti većinskog stanovništva, a jedan od
primjera je upravo odnos prema radu. Od 2000 nezaposlenih u
Međimurju, Roma je oko 500. Prema neslužbenim podacima, u
posljednjih nekoliko godina zaposlilo ih se više stotina, no
često odustaju nakon samo mjesec-dva rada, a potom i dalje ovise
o socijalnoj pomoći, zatvarajući si izlaz iz neimaštine.
“Možda najočitiji primjer takve razlike u Međimurskoj
županiji jest pitanje priskrbljivanja materijalnih sredstava za
život. Dok je Međimurje poznato po visokoj razini poduzetnosti,
marljivosti i radišnim ljudima koji uvijek pronalaze način
vlastitim radom priskrbiti si sredstva za život, Romi koristeći
sve blagodati socijalnog sustava pronalaze dodatne mogućnosti
manipulacije tog istog sustava i dolaska do većih nezasluženih
primanja bez uloženog truda i vlastitog rada. Dok je većinskom
stanovništvu sramota na bilo koji drugi način doći do sredstava
za život osim vlastitim radom, Romi nasuprot tome pronalaze sve
moguće načine da do tih sredstava dođu bez vlastitog rada”,
navodi u svom doktorskom radu “Integracija Roma u Hrvatskoj –
primjer Međimurske županije” dr. sc. Hrvoje
Šlezak, koji je tijekom istraživanja dobio i podatak da
je 69 posto ispitanika iz redova većinskog stanovništva imalo
negativna iskustva s pripadnicima romske nacionalne manjine,
uglavnom krađa, narušavanja javnog reda i vrijeđanja. Oko 400
obitelji iselilo se iz romskih naselja i asimiliralo s većinskim
stanovništvom, što neki također vide kao jedan od načina
integracije.
– Svi govore o promjenama, a nitko se ne bi mijenjao. Sve dok se
društvo ne promijeni, neće se promijeniti ni stanje vezano uz
suživot. Iako sam stigla do fakulteta, i dalje osjećam
diskriminaciju, susrećem se sa stereotipima. Tako je dok me ne
upoznaju i shvate da su bili u krivu. Diskriminiraju me na
temelju izgleda jer sam tamnoputija i odmah se vidi da sam
Romkinja. Osjećam je i po načinu na koji mi neki ljudi pristupaju
– govori 21-godišnja studentica menadžmenta u turizmu u Opatiji
Valentina Pavić, prva Romkinja koja se upisala
na taj fakultet.
Ona je rodom iz romskog naselja Pribislavca, gdje je i počeo
prosvjed “Želim normalan život”. Živi u Rijeci. Ima i tamo
predrasuda, ali manje. Druži se sa svim Romima koji danas ondje
studiraju. Malo ih je, kaže, pa se svi znaju.
– Kad mi netko počne nešto loše govoriti o Romima, pitam tu osobu
što bi učinila da dođe u bolnicu na operaciju i pojavi se kirurg
koji je Rom. Kako bi ga gledala, što bi učinila? Tada se svi
zamisle. Kad vas ljudi gledaju kao izvanzemaljca, jako vam je
teško. Loše se stvari događaju, ali se u medijima previše pažnje
posvećuje tim lošim stvarima, a dobre se prešućuju. Piše se i
govori o krađama, provalama… Ja nisam nikome ništa loše učinila
i nisam osoba koja na to treba dati odgovor – odlučno će. To što
mnogi njezini sunarodnjaci ne nastavljaju školovanje nakon
srednje škole, tumači time što nemaju svi dobru podlogu.
– Mislim pritom na njihov stil života, razmišljanje njihovih
roditelja, kako se osjećaju u školi, koliko se nastavnici zalažu
za njih. Ima jako puno faktora. Jako je bitan pristup profesora u
školi i prijatelja u razredu. Ja sam imala veliku podršku i dobro
zaleđe, fantastične roditelje koji su me poticali i potiču.
Vjernici smo i vjera u Isusa Krista i Božja riječ puno nam znače,
to nam je i donijelo promjene u životu. Podrška roditelja je jako
važna. To je temelj na kojem se sve gradi. Oni su uvijek stajali
uz mene. Jako je važan i pristup učitelja, koji su se možda i
više od mene veselili kad su čuli da sam se upisala na fakultet.
Uz školu, puno mi je pomogla i Međimurska županija. Dožupanica
Sandra Herman, koja je bila ravnateljica škole u
Pribislavcu, darovala mi je laptop i predložila mi da upišem
turizam. Tijekom studija prati me i Općina Pribislavec. Poručila
bih mladima da nikad ne odustanu – kaže
Valentina.