MARTINA VUK ODLAZI NA POSTDOKTORAT NA YALE ‘Najbitnije je imati viziju i biti autentičan’

Martina Vuk (35) iz Goričana završila je Žensku opću gimnaziju u Zagrebu, a nakon toga Filozofsko-teološki studij. Krenula je raditi u osnovnoj i srednjoj školi u Čakovcu, međutim, uvijek je u sebi imala želju za volontiranjem i znanstvenim angažmanom. Ta njezina želja odvela ju je na jedan dugačak, plemenit i drugačiji put...

Nastavila je akademsko obrazovanje, ali i volontiranje u mnogim zemljama. od Irske, Francuske, Amerike, Švicarske… Uskoro kreće na postdoktorat na prestižni američki Yale. 

Ponosni smo što ova uspješna Međimurka svoje znanje i ideje dijeli sa znanstvenicima iz cijelog svijeta koji ju ravnopravno cijene. U Hrvatsku, se, kaže, uvijek voli vraćati, a voljela bi i surađivati sa svojom domovinom. No, kako je zapravo sve krenulo?

– Oduvijek me privlačila ideja da volontiram na ulicama Afrike, Indije ili Latinske Amerike… Kako sam volontirala nakon fakulteta u zajednici Vjera i svjetlo i počela čitati knjige kanadskog filozofa i humanitarca Jeana Vaniera, prijateljica me ohrabrila i potaknula da umjesto Afrike nastavim volontirati u Irskoj u zajednici Arka koja pomaže osobama s invaliditetom intelektualnim teškoćama, a čiji je osnivač upravo bio Vanier, započela je naš razgovor Martina.
 
U toj zajednici u kojoj je Martina kao volonter provela nešto više od 3 godine i susrela ljude različitih kulturoloških i vjerskih svjetonazora, živjelo se zajedno s osobama s i bez intelektualnih teškoća kao u obitelji, s naglaskom življenja ljudskosti prihvaćanja kroz drugačijost odnosa. U Irsku, kaže, nije otišla trbuhom za kruhom. Iako je u početku planirala ostati samo jednu, zadržala se tamo dvije godine jer, kako kaže, to nešto da ostane dulje s tim osobama bilo je jače od želje da se vrati doma.

– Nisam to samo shvatila kao volontiranje, već kao neki svoj poziv i kao misiju, nešto gdje mogu postati osoba, kaže Martina.

Nakon provedene dvije godine u Irskoj preselila je u Arku u Francusku. Osim volontiranja, ta želja da nastavi svoj put dalje u akademiji još uvijek je u njoj tinjala.

 – Pitala sam jednog dana Jeana Vaniera ima li smisla nastaviti se baviti tematikom etičko antropološkog propitivanja ljudske ranjivosti, krhkosti, drugačijosti, invaliditeta i sličnih tema. Osim Jeanove podrške tada je bio period kada sam i sama zapravo uvidjela jednu ogromnu potrebu da uz rast i prijetnju tehnologije takve su teme neizbježne za daljnje propitivanje. Uvidjela sam i da akademija treba promjenu u tom smjeru, da  osim naglaska na uspješnosti i karijeri i profitu, trebamo brinuti o tome da se ljudski segmenti odnosno sama ljudskost unutar same akademije ne bi izgubili. I tako me u kratkom roku put doveo do znanstvenika unutar Papinske znanstvene i belgijske kraljevske akademije uz čiju sam podršku i nekoliko konferencija krenula putem akademije. Dobila sam stipendiju i nastavila magisterij na KU Leuven u Belgiji. Tamo sam ga 2014. završila sa specijalizacijom iz teološke etike a za  daljnji nastavak doktorata bila sam pozvana u Švicarsku, govori Martina.

Prošle godine u prosincu Martina je doktorirala, a doktorat joj je u tiskanom izdanju nedavno objavljen, te se nalazi na policama Švicarske nacionalne biblioteke. Unutar doktorata koji joj je trajao pet godina, 2016. Martina kratko odlazi na stažiranje u Europski parlament kod zastupnice Petir, što joj je također bilo lijepo iskustvo.

– Iste godine, 2016., dobila sam i stipendiju Švicarske znanstvene zaklade za doktorsko istraživanje koje sam radila na Western University u Kanadi i na Sveučilištu Aberdeen u Škotskoj. I tako sam, malo pomalo, stvorila jedan snažan networking koji se jako dobro razvija, rekla je Martina.

Martini je nedavno ponovno odobren postdoktorski istraživački projekt u sponzorstvu Švicarske nacionalne znanstvene zaklade koji će raditi na Sveučilištu Yale i u Washingtonu na Kennedyjevom institutu za bioetiku. Na Yale odlazi početkom ožujka, a zatim u rujnu seli u Washington D.C. 

– Trenutno radim na još jednom projektu u Švicarskoj, tako da mi je plan nakon doktorata nastaviti ga i baviti se njime. Što se tiče Hrvatske, voljela bih nastaviti suradnju međutim, mislim da odaziv nije bio trenutno toliko širokogrudan da prihvati moje ideje. Trenutno pišem za kršćansku obiteljsku reviju ‘Kana’ pod tematskim blokom “Jednostavno čovjek” govori nam Martina.

Martina kao najveću podršku u životu ističe pouzdanje u Providnost. Kako kaže, zanimljivo je što su joj se u životu uvijek pojavljivali ljudi koji su je odveli upravo tamo gdje je trebala biti.

– To nije bila samo moja obitelj. Ona mi je bila najveća podrška, no nisu uvijek mogli biti u mojoj blizini. Mislim da je Providnost uvijek posložila sve na mjesto i odvela me na mjesto gdje sam trebala biti, a to znači da su se uvijek na putu našli ljudi koji su me na neki način ohrabrili da ostvarim i dođem do cilja koji sam trebala napraviti, rekla je.

Kao uspješna osoba koja slijedi svoj cilj, koja je tvoja poruka za naše čitatelje?

Ne bih se složila da su u životu samo snovi bitni, bitno je imati i viziju. Ako čovjek ima viziju, onda imaš autoritet. Pravi autoritet ne dolazi odozdo nego odozgo. Uvijek treba ljude gledati, ne s visoka, nego na nekakvoj simetričnoj razdaljini te da se svakoga susreće u njegovoj ljudskosti, a ne konkurentnosti, kaže perspektivna Martina.
– Također, poručila bih da je bolje ići sam protiv struje, pa i uz rizik, ali ostati vjeran svojoj viziji i uvjerenjima, nego slijediti gomilu, jer se tada čovjek izgubi, a autentičnost bude ukradena. 

Isto tako, Martina smatra da je vrlo važno da se kod upisivanja doktorata ne gleda samo na titule, već da je važno da se svojim znanjem i implementacijom znanja doprinese društvu. 

Njezina želja je i dalje da radi u akademiji i da pokuša otvoriti neki novi smjer koji bi integrirao moje dosadašnje istraživanje i povezao interdisciplinarnost filozofije, etike, teologije, sa naglaskom na antropologiji invaliditeta.

Martina će u svibnju imati i prezentaciju na 14. UNESCO-voj konferenciji u Portugalu kojoj se jako veseli. budući da će joj to biti dobra platforma za dalje i omogućiti da svoje dosadašnje istraživanje otvori široj javnosti.

Osim svega što smo naveli, vrijedno je spomenuti da se Martina bavi trčanjem i cross country skiingom. 

– Trčim do 21 km većinom, dakle, polumaraton, a cross country preko zime. Bez ovih aktivnosti ne bih mogla preživjeti sve što mi je na repertoaru, pa tjelesna aktivnost samo doprinosi toj jednoj fizičkoj mentalnoj izdržljivosti, rekla nam je za kraj Martina.