ONI SU PONOS HRVATSKE Tete i stričeki pričalice: ‘Čitamo djeci u bolnici da zaborave na bol’

Tete i stričeki pričalice, djeci na Odjelu pedijatrije čakovečke bolnice čitaju priče za laku noć. Jedna od njih je i Maja Baksa koja će u njihovo ime preuzeti nagradu Ponos Hrvatske

Pet žena koje obilaze mališane po bolnicama da im uljepšaju bolesničke dane, u ime svih volontera iz pet hrvatskih gradova, preuzet će godišnju nagradu 24 sata.

Svake noći kad uđemo na njihova vrata svi zaboravimo na bolest i na odjelima zapravo vlada jedna vesela, topla atmosfera. Naravno da ima i teških trenutaka i situacija, a tada se oslanjamo na timski rad – rekla je riječka Teta pričalica Tamara Milovanović (31). 

U rujnu 2006. godine u Rijeci je osnovana Udruga za promicanje dobrobiti djece “Portić”. Do danas su pokrenuli nekolicinu važnih projekata, a jedan od njih uključuje tzv. tete i barbe pričalice, tj. Pripovjedač/ice priča za laku noć osnovanih 2009. godine. Cilj im je bolesnoj djeci olakšati boravak u bolnicama. 

Teta pričalica ima i u ostatku Hrvatske, u Zagrebu, Splitu, Čakovcu i Puli. Predstavnici udruga iz svakog od tih gradova, 25. veljače će u zagrebačkoj City Plazi preuzeti nagradu Ponos Hrvatske. 

– Osjećaj koji nas obuzme pri svakom čitanju i druženju s djecom je neopisiv. Vidjeti tu dječicu kako nas svake večeri željno dočekaju i vuku za rukav na bolničkim hodnicima svaki put nas naonovo oduševi i ohrabruje da nastavimo u svojoj namjeri da im bar malo olakšamo boravak u tom stranom okruženju, daleko od kuće – rekla je Tamara Milovanović iz riječke udruge Portić.

Svaku večer pred počinak, 365 noći u godini, volonteri sat vremena provode s djecom uz njihove bolničke krevete, što u konačnici dozvoljava i roditeljima, koji danonoćno bdiju nad svojim najmilijima, da predahnu, prošetaju, popiju kavu. Volonteri pokrivaju sve dječje bolničke odjele, gdje se rotiraju, kako bi se izbjeglo preveliko zbližavanje s djecom, što u konačnici nije dobro ni za jedne ni za druge jer su oni zapravo tu samo u ulozi teta i stričeka pričalica. Simpatije se razvijaju, ali svako veće zbližavanje pokušava se izbjeći. Kada se, prije deset godina odlučila postati volonterka, Tamara je bila student psihologije.

– Upravo taj volonterski rad s djecom potaknuo me je da nastavim u tom smjeru. Za mene se to pokazalo kao pun pogodak i zapravo mogu reći da mi je ta odluka odredila profesionalni put. Danas na cijeli tim gledam kao na jednu veliku obitelj – kaže Milovanović, koja već nekoliko godina radi kao psiholog u Dječkoj bolnici Kantrida na Odjelu hematologije i onkologije, gdje i počela prvi put volontirati.

Jako vole bajke, basne, stripove…

– Pripovjedanje je vid terapije gdje volonteri kroz priče za koje vjeruju da imaju lječidbeni učinak, djeci priušte tih sat vremena dnevno u jednom skroz drugačijem ozračju, uz pozitivnu atmosferu, za razliku od svega kroz što oni svakodnevno prolaze u bolnici. Upravo kroz to pripovijedanje i čitanje priča kroz koje se djeca mogu prepoznati u likovima s kojima se susreću, a koji se također bore s nekakvim nedaćama i na kraju ipak pobjeđuju zlo, mi ih ohrabrujemo i osnažujemo. Što je još bolje, nerijetko imamo slučajeve gdje djeca u biti ne vole čitati ili se još nisu suretala s knjigom, ali nakon par pričica s nama ne mogu se zasititi čitanja i pripovijedanja – objašnjava dobrotvorka Tamara.

U Čakovcu se program odvija u ciklusima po tri mjeseca

U sklopu Međimurske udruge za ranu intervenciju u djetinjstvu, u Županijskoj bolnici u Čakovcu već se dvije godine provodi volonterski program Pripovijedači priča za laku noć. Tete i stričeki pričalice, svaki dan bez obzira na vikende ili praznike, djeci na Odjelu pedijatrije čitaju priče za laku noć. Maja Baksa, mlada učiteljica iz Čakovca koja je zaposlena u MURID-u, jedna je od čitačica priči, a program se odvija u ciklusima po 3 mjeseca.

– Program je zaživio prije 10 godina u Rijeci. Pokrenule su ga kolegice iz Udruge za promicanje dobrobiti djece Portić, a mi smo ga doveli u Čakovec prije dvije godine. Imamo jako lijepu suradnju sa Županijskom bolnicom Čakovec gdje volontiramo te Knjižnicom i čitanicom Nikola Zrinski Čakovec iz koje posuđujemo knjige. U vrijeme trajanja ciklusa svaku večer čitamo djeci priče. Ima nas svih struka i svih dobnih skupina. Kad odlazimo u bolnicu, izaberemo nekoliko naslova za mlađi i za stariji uzrast, jer nikad ne znamo koga ćemo zateći u bolnici. Dođe nas više i svatko od nas ode u jednu sobu ako je više pacijenata.

Ako ih je manje, onda smo ponekad i dvije tete u jednoj sobi. Izmjenjujemo se, pa svaka pročita jednu stranicu, a katkada i malo glumimo ako je dijete manje. Snalazimo se. Svaku večer nakon čitanja teta ili striček mora napisati izvješće i poslati na zajedničku e-mail adresu, tako da oni koji idu drugi dan čitati u bolnicu mogu pročitati to izvješće i ponijeti knjigu ako je neko dijete imalo posebnih želja za nečim određenim – ispričala je Maja Baksa, predstavnica teta pričalica za Čakovec, dodajući da tete pričalice prednjače ispred stričeka kojih su u dosadašnjim ciklusima bili po dvojica.

U protekle dvije godine, u Čakovcu se izmijenilo oko 60 teta i stričeka pričalica na Odjelu pedijatrije. Pričalica Maja je istaknula da rade na tome da osim proljetno – ljetnog i jesensko – zimskog uvedu i treći ciklus, ali ih pomalo koči siječanj i veljača zbog sezone gripe. Osim Rijeke i Čakovca u volonterski program Pripovijedača priča za laku noć uključeni su i gradovi Pula, Split i Zagreb. Teško je izdvojiti najvjernije slušače priča.

– To ovisi od situacije i od djeteta do djeteta. Bilo je i situacija gdje su djevojke od 15, 16 godina željele da im čitamo, iako smo ih pitale ako im čitanje nije zanimljivo da razgovaramo s njima. S manjima možemo osim čitanja malo i glumiti, razgovarati da im vrijeme prođe u veselju. Neke priče za one manje su dosta kratke i pročitamo ih za 5 – 10 minuta. Nekada imamo i edukativne, vizualne, taktilne knjige ili one s kojima se djeca mogu i igrati. Mlađima su zanimljivije didaktičke knjige ili one s gumbićima koje sviraju, knjige slagalice, a starijima čitamo enciklopedije, mitologije. Čitamo i najmanjima bez obzira slušaju li nas ili ne, jer se na taj način razvija njihov rječnik i fokusira im se pažnja na to – objasnila je teta pričalica Maja, dodajući da stariji vole i čitanje Guinnessove knjiga rekorda, a mlađi klasične bajke, koje ponekad umjesto čitanja znaju prepričati.

Ako neke knjige imaju bolju prođu, onda ih češće uzimaju sa sobom u bolnicu. Svaka teta ili striček pričalica uzmu sa sobom 5 – 6 naslova. U zimskim mjesecima tete i stričeki pričalice dječici čitaju knjige od 18.30 do 19.30 sati, a u ljetnim mjesecima od 19 – 20 sati nakon što djeca večeraju. 

Maja Baksa kaže da ih u bolnici jako lijepo i toplo dočekaju medicinske sestre i doktori koji su dežurni i da se uvijek osjećaju dobrodošlo. S Teom iz Svetog Juraja na Bregu, učenikom 3. razreda u sobi boravi i tata Miro. Teo je sretan jer nije sam, a usput čitaju i njegovu lektiru “Vlak u snijegu”. Teo voli i ostale priče poput Crvenkapice, Pepeljuge i sličnih priča, koje mu je doma čitala baka.

– Za tete pričalice čujem prvi put, ali čini mi se super. Sad ćemo Teo i ja malo čitati njegovu lektiru. I doma je čitamo zajedno. Izmjenjujemo se, svaki po jednu stranicu, pa onda on više, a ja manje da mu bude zanimljivije – kaže tata Miro.

Maja Baksa ističe da će u veljači ili ožujku organizirati novu trodnevnu edukaciju za tete i stričeke pričalice u Čakovcu, koju inače rade barem jednom godišnje.

Priče iz ostalih gradova potražite klikom ovdje.