Ljudi su u davna vremena kreirali razna objašnjenja za ono što ih okružuje, za nebo, zvijezde, Sunce, Mjesec, Zemlju, potrese, meteore...
Pokušavali su razumjeti što je to i kako je nastalo pa su
izmišljali razne priče u koje su zapravo vjerovali i prenosili ih
svojoj djeci. Kao je određena priča putovala usmenom predajom sa
koljena na koljeno, tako su se ubacivali i izbacivali neki
detalji.
Pisanih tragova nije ostalo puno, tako da je danas teško doći do
podataka kako je to nekada izgledalo. No, neki ljudi dali su si
truda i istražili tu tematiku u našim krajevima te su došli do
vrlo zanimljivih priča i vjerovanja, pišu
24sata.
‘Mladi mjesec ima ljekovita svojstva’
Nekada davno postojao je starohrvatski selenoskop, prastari
pučki lunarni horoskop koji ne tumači ljudske sudbine poput
horoskopa novijeg doba kakvog danas poznajemo sa solarnom
podjelom od 12 mjeseci, već je bio puno kompleksniji i posebniji
te je nastao po staromu ilirskom mjesečevom kultu.
Taj horoskop se koristio u našim krajevima, na jadranskim
otocima, dalmatinskom kopnu i Hercegovini pa sve do Žumberka, oko
dva tisućljeća, a na to ukazuju mjesečeve faze i drugi simboli
pronađeni uklesani na stećcima, stijenama i u pećinama.
Starohrvatskim selenoskopom su se sreća, sklonosti i sposobnosti
novorođene djece predviđali kroz 52 tjedna godišnje, po određenim
mjesečevim fazama – mlađak, prva četvrt, uštap, zadnja četvrt – u
kojima je dijete rođeno.
Etnologinja dr. sc. Lidija Bajuk sa Instituta za
etnologiju i folkloristiku ispričala je za
24sata kako se vjerovalo da svjetlost koju baca mladi mjesec
ima ljekovita svojstva dok je svjetlost bačena punim mjesecom
opasna. U davna vremena ljudi su bili uvjereni da “stara misečina
je opasna, mlada je pomlađujuća, iscjeljujuća i srećonosna”. Na
primjer, karaševski Hrvati u Rumunjskoj nisu se vjenčavali za
uštapa i mlađaka.
– U Konavlima se vjerovalo da malo dijete izloženo mjesečini pije
Mjesec i da odrasli neće moći usnuti. Pelješko trostruko
podizanje novorođenčeta uvis, uz istodobno zazivanje starog
Mjeseca, upućuje na folklorno poistovjećivanje uštapa s ocem i
mlađaka sa sinom: Stari, evo tebi dite mlado: ti star, on je mlad
– rekla je.
– Stanovnici otoka Krka mjesečinu zovu Marko, a za žene rođene u
mjesečini na otoku Pagu kazivalo se da su pod utjecajem
heterokromije i kao takve trebale bi moći bacati čarolije očima.
Vile i vještice također posjeduju sposobnost bacanja čarolija
svojim očima – dodala je.
Također, vjerovalo se da je doba mlađaka povoljno za magijski
obred, sjetvu, ratni napad, ali ne i za ribolov jer tada tuplenik
(nevoljna duša koju je vodeni duh Vodenjak zarobio u glineni vrč
ili porculansku šalicu i odnio ga u podvodni svijet da mu bude
sluga) utapa ribare i ribiče.
– U Međimurju u to se doba izbjegavalo zlonosno gledati ga ispod
krova, ali nije srećonosno na otvorenom i s novcem u džepu. U
Kalničkom prigorju tada je bilo nepoželjno posjećivanje i
posuđivanje stvari. Posavke bi na mladu nedjelju podojile, bacile
pokvareno mlijeko i prekriživši se zazvale Boga: Bože, pomozi
moje krave slast i mast, a copernice ovaj šekret i ova smrad!
Rečju Majke Božje, pomočjum – rekla je ova etnologinja.
‘Današnje Sunce preostalo od nekadašnja tri
sunca’
– Prema južnoslavenskim predajama, današnje Sunce preostalo od
nekadašnja tri sunca uskrsava na proljeće i susreće se s
Mjesecom, žari na ljetni suncostaj, posustaje nakon Ivanja, gasne
na zimski suncostaj. Druga dva sunca progutala je zmija, odnosno
zmaj koji s babom (Jagom) živi u pokretnoj kolibi. Budući da se
iz usmrćenog tijela gmaza oslobađaju se Mjesec i zvijezde, kao
što baba sjedi na tri naranče a “u svakoj djevojka lijepa kao
sunce”, i s obzirom da je zmija supstitut mitske babe – baba i
zmaj su isto. Dakle, baba je predie, stvarateljica svijeta, a
njezina pokretna koliba je nebo. Kći Neba i Zemlje je Sunce,
slav. božica Mo(ra)na. Zbog toga su u međimurski svati prema
udavačinu domu morali krenuti prije svitanja, a u Leskovačkoj
Moravi nevjesta je na putu prema novom domu nakratko morala
pogledati u Sunce – objasnila je Lidija Bajuk.
Kaže da se u Međimurju i Prekmurju, kako u kojem dijelu,
vjerovalo da gledanje u zvijezde omogućava komunikaciju s
duhovima, pa ih se nije smjelo brojiti ni psovati. Vjerovalo se
da zvjezdano nebo predskazuje plodonosnu kišu, ali i da je
padanje zvijezde predznak nečije smrti. Vjerovali su i da tada
nešto treba poželjeti, prekrižiti i poželjeti novac.
– Drevni i slavenski kultovi, koji obožavaju astronomske objekte,
odjekuju u hrvatskoj vjerskoj arhitekturi, jeziku, usmenoj
literaturi te tradicionalnom životu i običajima. Stihovi hrvatske
dječje rime “sja sunce, bit će kiše, starica prži jaja”
impliciraju da je svijet stvoren od svemirskog pashalnog jajeta.
Nadalje, svijet je podijeljen na Očevo nebo i Majku Zemlju, dok
okomiti predmeti (drveće, osovine, stalak za kruh, vretena)
razdvajaju dva svijeta – dodala je.
Obredna slavlja u čast Sunca
O ovoj tematici porazgovarali su i
sa profesoricom Tatjanom Kren, uglednom hrvatskom
znanstvenicom i autoricom mnogih knjiga iz astronomije, povijesti
hrvatske astronomije, mitologije…
Kaže kako su u pretkršćanskim vremenima ljudi s radošću
očekivali ljetni suncostaj i priređivali obredna slavlja u čast
Sunca “koje svojom toplinom omogućuje sazrijevanje plodova, koje
žari i pali poput vatre pa ga se treba i čuvati, ali i obilato
koristiti njegove darove”
– Stoga su ljudi odavali počast Suncu ljetnog suncostaja
paljenjem krijesova. Znamo da je Badnjakova vatra simbol nebeske
Sunčeve vatre i simbol obiteljskog ognjišta i ne smije se ugasiti
te ju je potrebno čuvati, a krijesovi koji se pale za ljetnog
suncostaja jednaki su simbol nebeske Sunčeve vatre koja se ne
smije ugasiti i potrebno ju je čuvati i također je simbol
obiteljskog ognjišta, ljubavi i braka. U mitologijama svih starih
naroda uz ljetni suncostaj vezani su slični simboli, a
središte je uvijek vatra, oganj, krijes – ispričala je
profesorica Kren.
– Uz Ivanje, blagdan sv. Ivana Krstitelja, i u hrvatskom narodu
su vezani običaji paljenja i preskakanja krijesova koji se
nazivaju ivanjskim krijesovima – dodala je.
Strahovali su od mnogih nebeskih pojava
Predaja kaže da su dinarski novoštokavaci bili panično
praznovjerni prema mnogim nebeskim pojavama. Bilo je jako opasno
brojati zvijezde jer je to prizivalo nesreću. Nije bilo pametno
niti prstom upirati u neku zvijezdu jer su vjerovali da će čovjek
koji to radi odmah pasti mrtav na tlo ili ostati slijep.
Nije se preporučalo govoriti “zalaz Sunca” jer bi to značilo da
ono više nikada neće izaći, govorilo se “smiraj Sunca”. Kao i
mnogi balkanski stočari, i oni su Sunce nazivali gorućom grudom
maslaca, a zvijezde na nebu kao stado ovaca koje predvodi rogati
ovan u liku polumjeseca. Kometi su za njih bili posebno strašni
jer su ih povezivali sa smakom svijeta. U vrijeme pomrčine Sunca
ili Mjeseca imali su običaj proizvoditi buku pucanjem u zrak ili
lupanjem po kantama kako bi otjerali “crne aždaje koje proždiru
Sunce ili Mjesec”.
Kozmogonija sjeverozapadnih kajkavaca je zanemarena pa podataka
puno nema, no nešto je ipak sačuvano. Oni su sjajnu sunčanu ploču
tumačili kao Božje lice, a zvijezde na nebu promatrali su kao
rojeve pčela ili kao kukuruzne kokice.
Padajući meteori asocirali su ih na duše preminulih. Kod njih
nije bilo strašnog straha od nebeskih pojava kao u tradiciji
dinarskih štokavaca jer su sjeverozapadni kajkavci bolje
poznavali zvjezdano nebo. Plašili su se jedino kometa jer su
vjerovali da najavljuje rat i nesreću, no to je bilo uvriježeno
vjerovanje u mnogim dijelovima Europe,
prenosi hr.metapedia.org.
– Pomrčine i pojava kometa zlokobno su se tumačile proždiranjem
nemani (zmije, aždaje, vuka) ili djelovanjem vještica. U
južnoslavenskim predajama arkanđel (stara zvijer) se zbog ugriza
neke zvijeri ili djelovanjem đavla poistovjećuje sa šepavim
kovačem – pojasnila je Lidija Bajuk.
“To je osakaćeni pun Mjesec koji se suodnosi s gospodarom vukova
– sa sinom folklorne božanske vučje pastirice ili vučje
bogorodice i s jašućim vučjim pastirom Jarilom.”
– Hrvatske riječi za komet izvedene su od imenica koje znače rep
i vrpca… U skladu s tim, komet se odnosi na tradicionalne
životne i svečane povorke. Govornici su predviđali napredak
poretka ili plemena, ili rođenje karizmatičnog vođe u skladu s
položajem glave ili repa određene komete – dodala je.
– Tijekom konjunkcije Venere s polumjesecom ili u tranzitu ispred
Sunca i tijekom pojave kometa proricalo se o smaku svijeta,
pobjedi malog kralja i napretku zemlje. U znaku smjene božanstava
i političkih kraljevstava također je ukrajinska i hrvatska
predaja o novorođenčetu kojeg donosi leléka i lelesenjka “roda”,
što znači i “majka”, koja ga možda u nebeskim Rodinim kolima
(Ursa minor) prevozi po galaktičkoj Rodinoj stazi (Mliječni put)
– kazala je ova etnologinja.
Lipanj se smatrao najboljim mjesecom za sklapanje braka
Profesorica Kren kaže kako je vrijeme u godini između sadnje i
ubiranja plodova bilo je najbolje vrijeme za sklapanje brakova, a
najbolji mjesec za to, za koji se vjerovalo da daje najbolje
uvjete za sretan brak – bio je lipanj.
– Poseban status imao je i prvi puni Mjesec u lipnju koji su
nazivali medenim Mjesecom jer se tada vadio med iz košnica. Do
danas se zadržao običaj da se prvi mjesec braka zato
naziva medenim mjesecom, u anglo-saksonaca Honeymoon. Kada
je Europa postala kršćanskom neki se drevni običaji nisu mogli
jednostavno zabraniti niti ugasiti, a nije ni bilo potrebno.
Konačno, podloga je bila astronomska i veoma bitna za ljudski
život. Tako su običaji vezani uz ljetni suncostaj dobili svoje
kršćansko značenje. Uz slavlje suncostaja na poseban je način
vezan sv. Ivan Krstitelj čiji blagdan pada 24. lipnja, u dan
blizak ljetnom suncostaju, baš kao što su Badnje veče i Isusovo
rođenje vezani uz zimski suncostaj – pojasnila je Tatjana Kren.
Osvrnula se i na i na hrvatske narodne predaje o noćnom Suncu.
– U hrvatskim narodnim pjesmama i pričama prvi pijetli
obično ukazuju vrijeme oko ponoći, drugi oko tri sata, treći u
zoru. To nije slučajno jer je pijetao još iz vremena indijskih
Veda bio zoomorfoza noćnoga Sunca, znači prikaz noćnoga Sunca u
liku životinje. Pijetao u tri noćna navrata (u ponoć, oko tri
sata i u zoru) navješćuje noćni hod sunčanih bogova i
Zore. Narod je vjerovao da uz slavu trećih pijevaca nestaje
noćna napast i da Sunce oslobađa Zoru – rekla je ova profesorica.
Mliječna staza stare Hrvate je posebno fascinirala
– Još u starom vijeku nebeskom srebrnom luku u helensko-latinskoj
civilizaciji dali su ime Mliječna staza i to se ime u svjetskoj
upotrebi zadržalo do danas, ali različiti narodi koriste narodna
imena koja su dali prekrasnoj nebeskoj pojavi. Tako je
Indijci nazivaju svetom rijekom Ganges, za Japance ona je Srebrni
most, susjedi Slovenci je nazivaju Rimskom Cestom itd. Hrvati su
sačuvali dva različita naziva: Kumovska slama i Marijina ili
Gospina kruna. Danas se znade da je Kumovska slama zapravo
bljesak milijardi zvijezda našeg zvjezdanog grada, Galaktike, u
kojoj je Sunce jedna od milijardi zvijezda – ispričala
je profesorica Tatjana Kren.
Više o narodnim vjerovanjima pročitajte u
24sata.