DIRLJIVA POSVETA SINU Javila se i donorica: Znam da vam se ne smijem javiti, no saznala sam što se dogodilo…’

- Sigurno ne mogu razumijeti vašu tugu i bol, ali vjerujem da je Petar sada na sigurnom i da ga ništa ne boli. Moj sin Petar i ja vam šaljemo puno poljubaca i ljubavi - napisala je donorica Maja

– Petrove pjesme nastajale su od Petrovog rođenja, kad sam kao majka gledala svoje dijete kako raste, promatra svijet oko sebe, divi se sitnicama koje mi odrasli često i ne primijetimo. Uz Petra sam učila nanovo ljepotu ljubavi, čar života, naučila sam cijeniti dan i trenutak, naučio me voljeti. Svu tu ljubav kojoj me naučilo moje dijete nastojala sam prenijeti kroz ove stihove. Dan bi nam uvijek bio prekratak. Zabave nikad dosta. Bolnica i bolest nisu ga promijenili.

Sjećam se kad mi je noću jednom prilikom u bolnici rekao: “Mama, nismo danas dovoljno toga napravili, ajmo još nešto igrati prije nego zaspim”. A bila je već ponoć – kaže Mihaela Bedić iz Domašinca, majka dječaka Petra koji je preminuo u siječnju prošle godine, par mjeseca prije 12. rođendana, od septičkog šoka i zastoja srca u bolnici u kojoj se liječio od aplastične anemije.

Od nekih tragedija čovjek se nikad ne oporavi, gubitak djeteta nezamisliva je bol za roditelje. Mihaela napominje da je Petar je obožavao život i kroz stihove u ovih dana objavljenoj knjizi “Petrove pjesme” nastojala je prenijeti dječju ljubav prema obitelji, sportu i sitnicama koje zapravo čine život i usrećuju nas.

– Petar je obožavao čitati i slušati ove pjesme. Uvijek bi ga vratile u prekrasno doba kad je bio malen i nije znao ni za kakve životne probleme. S vremenom je i sam razvio ljubav prema pisanju – ističe Mihaela i dodaje da su djeca životni učitelji, da znaju bezuvjetno voljeti i razveseliti se i najmanjoj sitnici.

– Te sam sitnice koje život znače i tu ljubav prema bližnjima i svakodnevnom životu prenijela kroz stihove Petrovih pjesama – pojašnjava. Petar je prošao transplantaciju koštane srži koju mu je donirala 24-godišnja Maja Rajković iz Osijeka, majka dječaka koji se, igrom sudbine, također zove Petar. Ona se Mihaeli javila u rujnu prošle godine.

Znala je da od početka da je bila donor Petru i na internetu je povrememo pratila njegove aktivnosti. A onda je u rujnu upisala Petrovo ime u tražilicu Google i ražalostila se kad je pročitala da je dječak preminuo.

– Pozdrav Mihaela, sigurna sam da ja bila donor Petru. Znam da vam se ne smijem javiti, no danas sam saznala što se dogodilo u 1. mjesecu. Žao mi je. Sigurno ne mogu razumijeti vašu tugu i bol, ali vjerujem da je Petar sada na sigurnom i da ga ništa ne boli. Moj sin Petar i ja vam šaljemo puno poljubaca i ljubavi – napisala je Maja u poruci Mihaeli.

Od tog dana su u kontaktu i povremeno se čuju.

– Čast je i sreća znati da postoji osoba koja ima iste gene kao moj sin i da mu je željela podariti život, i ne znajući prethodno kome pomaže – kaže Mihaela koja će joj zauvijek biti zahvalna na toj nesebičnoj gesti. Na žalost, u kolovozu 2018. Petar je uz novu koštanu srž, dobio i opasnu bolničku bakteriju. Na intenzivnoj je njezi proveo četiri mjeseca. U knjizi su zapisi o sreći, o prapra teti Ljubi u invalidskim kolicima, pismo bolesnom dječaku Ivanu koji je slavio rođendan, pa mu je Petar poželio “petice, cure, a najviše zdravlja”.

– Zbirku pjesama s posebnom je pažnjom i ljubavlju ilustrirala Željka Kovač, također majka jednog malog Petra. Još u ranoj Petrovoj dobi napravila je njegov portret koji i danas krasi zid njegove sobe – kaže Mihaela. Lekturu je preuzela učiteljica Mira Janjanin, a pripremu za tisak Dario Tomac, koji joj je, veli, sa suprugom Vedranom bio stalna pomoć. Teško je nabrojiti sve koji su htjeli pomoći u projektu. Financijski su pomogli i župan Međimurske županije Matija Posavec te Općina Domašinec. Na promociji knjige u dupkom punoj dvorani skupljali su se dobrovoljni prilozi za Michaela, dečka punog života, kao što je bio i Petar.

– I on voli nogomet i vrlo me rastužilo kad sam vidjela da je bilo nužno odrezati mu nogu i da se skuplja novac za protezu. Nazvala sam ga i rekla da ću naći način da mu bar malo pomognem – kaže Mihaela. Petrove pjesme i priče na promociji punoj emocija čitali su njegovi prijatelji iz škole. Jedna od priča nastala je u povodu “prvih 100 dana” Petrova liječenja. Svaki učenik napisao je po jednu riječ, a Petar je od tih riječi napisao maštovitu priču. Volio je pisati.

Pjesmu “Sreća” koja govori o životu i koliko je zapravo malo potrebno za nju, što odrasli često zaboravljaju, napisao je zajedno s djevojčicom koju je upoznao u dnevnoj bolnici u Klaićevoj, u kojoj se liječio prije odlaska na Rebro. Ta pjesma, veli majka, i danas stoji na vratima kroz koja svakodnevno ulaze brojna djeca i njihovi roditelji, svi s istim željama i nadanjima.