LJUBAV NE POZNAJE GODINE Marija i Matija Lovrek iz Donjeg Vidovca već 65 godina ‘pletu’ sretnu ljubavnu priču

Supružnici Lovrek, Marija i Matija, danas su stali pred isti oltar kao i prije 65 godina

Nakon 65 bračnih godina, danas su pred oltar župne crkve u Donjem Vidovcu stali supružnici Lovrek. Danas su se zavjetovali na doživotnu ljubav pred vlč. Mirkom Pilajem, a prije 65 godina pred vlč. Franjom Balogom.

Mariji Lovrek (r. Rebrek) su danas 84 godine, a Matiji je 5 godina više. Kada su se ‘škicali’ ispod oka ona je imala 19 godina.

– V ono vreme je ne baš bilo čas za neke veljke ljubavi. ‘Hodili’ smo sega 2 tjedna i odma pred oltar – rekla nam je za posjeta njihovom domu ‘mladenka’, dok je po prirodi šutljivi Matija njezine riječi potvrđivao klimanjem glavom. Rijetko se je uključivao u razgovor, u šali dodavši ‘kak je on ne za pripovedanje, već za posel’.

Takvim ga je ustvari napravio život jer je u kutku svoje kuće i popratnih prostorija svojega doma mahom sjedio i ‘družio’ se s vrbovom šibom kojom su sebi i svojoj djeci gradili budućnost. U tome mu je, pored kućanskih poslova i brige za djecu, zdušno pomagala supruga. Vjenčali su 2. siječnja 1955. godine. Sjećaju se kako je u to vrijeme bila ciča zima, a poledica je bila takva da se je pošljunčana cesta svjetlila.

Bili su 15 godina kod Matijinih roditelja i tada su 1960. godine kupili jedno gradilište, oni bi rekli grabu, na ulazu u Donji Vidovec iz pravca Kotoribe. Kažu kako su ljudi u čudu pitali, što uopće mogu u toj grabi napraviti. I napravili su svoj dom u kojem su i danas.

– Do penez se je teško dolazilo, no nikada nismo bili pohlepni za njim. Znali smo plesti dan i noć. Navečer u zimi bi u toplu kuhinju donosili smrznutu šibu kako bi se malo otopila i odmah po tome krenuli na pletenje – kaže Marija i dodaje kako je suprug 23 godine radio i u jednoj specijaliziranoj košaračkoj tvrtki.

– ‘Uspomena’ na taj rad je današnja mirovina od 200 eura, a prva je bila 35 njemačkih maraka – kaže Matija, a Marija pokazuje sve odreske od mirovine koje čuva od prve uplate.

S nevjerojatnom memorijom, prisjeća se Marija gotovo svakog detalja njihovog zajedničkog bračnog rasta. Pažljivo slušajući nastojali smo zabilježiti samo ono važno, a vjerujući kako nam to neće zamjeriti, a već sada obećavamo kako će za 5 godina njihova bračna priča biti znatno dulja jer im predstoji milostiva svadba kako je neki nazivaju. A kada smo već kod naziva za takve godišnjice, neki kažu kako su supružnici sa 65 godina ‘okovani’ željeznom svadbom. Na one zlatne za 50 i dijamantne za 60 godina braka svi znamo.

Prisjećanje na prohujalo jučer pojačavalo je ‘listanje’ po obiteljskom foto-albumu gdje su za svaku fotografiju imali svoju priču. One su mahom bile vezane uz potomke jer oni za neka ‘naslikavanja’, kako kažu, nisu imali vremena jer je trebalo ‘delati’. Trebalo je raditi za troje djece. Ivana koji je rođen 1955. godine, Vericu rođenu 1960. i Katarinu koja je od starije ‘seke’ mlađa 7 godina. Ivan danas živi u Kotoribi, Verica Horvat  je u Donjem Kraljevcu, a Katarina Šafarić u Čakovcu.

Kada su spomenuli Vericu s tugom su se sjetili zeta Anđelka Horvata koji je 2011. iznenada preminuo kada je bio na dužnosti dožupana Međimurske županije. O njihovoj djeci čuli smo sve u superlativima, a oni su rasli kada je bilo u pitanju sedmero unučadi i desetero praunučadi.

– Si so oni zlatni! – dodala je mama, baka i prabaka, dok je to umiljatim i dobroćudnim smiješkom, dragim licem i toplim pogledom potvrdio njezin Matek. 

I neizostavno pitanje je recept za dugovječnu ljubav?

– Ljubav, ljubav. Razumijevanje. Kak se brzo posvadimo, još se brže pomirimo! – rekli su uglas. Još su dodali kako su stalno u pokretu. Imaju zečeve i kokoši jer ne valja biti zatvoren u kući, recept je kretanje. Oboje su prošli i zahtjevne operacije na želucu i jetrima, no hvala Bogu danas, uz lijekove, drže ‘kondiciju’.

Poslije svete mise zahvalnice okupila se njihova obitelj.

– Naši nam uvijek prirede iznenađenje pa ne znamo kaj bu dalje!? – rekli su slavljenici. Ne znamo o kakvim se iznenađenjima radilo, no sigurno je da su svi pokloni, darovi i čestitke bile usmjerene samo jednom: – Budite nam još dugo sretni!

I portal eMedjimurje stoji iza tih želja.