- Taj naziv 'prvi' u kulturi mi uopće ne 'šmeka'. Kod sportaša rezultati se evidentiraju i mjere osvajanjem određene pozicije, no u kulturnim aktivnostima kojima se ljudi bave, u profesionalnoj sferi ili u amaterizmu, teško je reći tko je u kojem području kulturnog stvaralaštva prvi. Mislim da svi koji se bavimo ovakvim vidom djelovanja na kraju pobjeđujemo - drži 54-godišnji Dejan Buvač.
Za sebe će reći kako je po vokaciji čisti Čakovčanec jer je u Čakovcu rođen. Danas živi u Nedelišću. U Čakovcu je završio osmoškolsko i srednješkolsko obrazovanje.
– Nakon srednje škole nisam uspio upisati Akademiju dramske
umjetnosti u Zagrebu, no kako sam prošao prijemne ispite na
studiju psihologije u Zagrebu i Pedagoške akademije u Čakovcu,
zbog svog mladenačkog bunta, jer nisam upisao glumu odlučio sam
ostati i školovati se doma. Danas mislim da je to bila kriva
odluka, ali što se može “MLADOST –LUDOST”.Nakon toga 1987. godine
zapošljavam se u Radnoj zajednici općinske uprave Općine Čakovec
–Sekretarijat za narodnu obranu, gdje i danas radim i to kao
zaposlenik Ministarstva obrane RH. No, Dejana
Buvača šira javnost percipira kao čovjeka “kulture”. I s
pravom jer su njegovi pionirski koraci u svijetu djelovanja u
kulturi počeli još u 3.OŠ Čakovec.
Na Pedagoškoj akademiji upoznajem moju dragu profesoricu
dr.sc.Miru Kermek- Sredanović kojoj sam
zahvalan na svemu što sam naučio za budući rad s djecom- kaže o
svojim počecima i dodaje kako daljnji nastavak njegovog
usavršavanja na ‘daskama’ u srednjoj školi i to u Kazališnom
amaterskom studiju Čakovec kojeg su činili većinom radnici
ondašnjeg GK Međimurje i srednjoškolci, a vodio ga je naš poznati
novinar Rajko Dobošić. Tu kreće i suradnja s
Robertom Tkalčecom u Čakovečkom amaterskom
kazalištu pri Centru za kulturu.Radili su ovdje dobre predstave
imali izvrsnu recitatorsku grupu, a paralelno s tim počinje i
pjevati u pjevačkom zboru Josip Štolcer Slavenski iz
Čakovca.
Dejan kao dramski pedagog?
– Još tamo 1987. godine u Centru za kulturu Čakovec započeo sam rad s djecom u kazališnoj radionici, taj projekt podržala je ondašnja direktorica Centra Vera Habek i to je trajalo do početka rata 1991. godine kada prestajemo s radom , no želja da se djeca bave kazalištem u kojem djeca daju predstave za djecu u meni ne prestaje tako da 1997. godine osnivam Dječje gradsko kazalište Čakovec koje radi još i danas dakle pune 22 godine. Kroz Dječje gradsko kazalište do sada je prošlo oko 150 djece i mislim da sam ako ništa drugo onda barem uspio da svi oni znaju cijeniti kazališnu umjetnost, vole kazalište i posjećuju kazališta ponosno će i dodaje kako u prilog tome govore mnoga imena današnje kulturne scene Hrvatske.
– To su mladi ljudi koji su nešto naučili kod nas u Dječjem kazalištu, odabrali su kao svoj životni put umjetnost i ja sam jako ponosan na njih, no ja mislim da ovo naše društvo mladim ljudima ne daje dovoljno prilike da pokažu ono za što su se školovali, da pokažu što znaju. Mnogi koji su prošli kroz kazalište, a životni poziv nije umjetnost, danas su ozbiljni ljudi koji se bave raznim poslovima, ali duh zajedništva i prijateljstva koji su stekli i koji sam njegovao ostali su za cijeli život – njegov je stav koji nadopunjuje:
– Učili smo zajedno kako biti bolji ljudi, što trebamo učiniti da
bi predstava funkcionirala kao cjelina, uvijek se puno pažnje
poklanjalo jeziku i jezičnim formama. Imao sam kroz ove 22 godine
generacije i generacije izvrsnih mladih glumaca, ali jedna
generacija me je posebno osvojila svojim zajedništvom. Iz te
generacije dobili smo i tri akademska glumca: Niku Levak,
Andru Damiša i Matka Buvača, Tamara Korunek završila je
studij solo pjevanja, Ema Kovač uspješna je manekenka u
Italiji, Dora Ramušćak arhitektica,
Damira Kovačić novinarka, generacija koja je
bila baš nekako umjetnički nastrojena i to su odabrala kao svoj
životni poziv.
Izdanak te škole je i Tvoj sin Matko?
Često se govori da roditelji svoje neostvarene ambicije žele naturiti svojoj djeci. Na prvi pogled to bi se i kod nas moglo reći, no kako je kazalište bilo nešto o čemu se uvijek u našoj kući govorilo logični slijed događaja je da i djecu nekako uvučeš u to. Stariji sin Ozren krenuo je putem kazališta u nekoliko predstava,ali se više okrenuo glazbi, dok je mlađi sin Matko već kao trogodišnjak skakutao po sceni Centra za kulturu. Naravno kroz godine je razvijao ljubav prema glumi i kad je odlučio to studirati , ja sam pitao, a koja je alternativa tom studiju, no alternative u njegovim vizijama nije bilo i tako je danas to što jest magistar dramske umjetnosti –akademski gluma i lutkar, pa neka mu je sretno u životu – ističe ponosno tata.
I danas si neumoran u radu s mladima?
– Naravno Dječje kazalište još uvijek svake godine odigra dvije
premijerne predstave,na godišnjem nivou napravimo oko dvadesetak
izvedbi tih predstava, a tu su još i drugi nastupi.Trenutno imam
jako dobru ekipu, rekao bih da su mi se ovi najviše uvukli pod
kožu,veći dio nažalost zbog završetka školovanja odlazi, ali
uvijek dolaze novi i nekako uvijek je tu netko tko spoji jednu
generaciju s drugom. Godinama sam i član Županijskog povjerenstva
LIDRANO za scenski izraz za osnovne i srednje škole bilo u ulozi
predsjednika ili člana povjerenstva. Cijenim rad učitelja s
djecom u izvannastavnim aktivnostima i sretan sam što danas ima i
takvih učitelja kojima je rad s djecom u scenskom ili
recitatorskom izrazu ljubav kao i meni.
Nedavno si dobio i priznanje struke o čemu je riječ?
– Kao dugogodišnji član Hrvatskog centra za dramski odgoj i kao osoba koja se dugi niz godina bavi kazališnom pedagogijom u radu s djecom dobio sam zvanje dramskog pedagoga HCDO. Moram reći da je za takvo zvanje potrebno ispuniti poprilično zahtjevne uvjete samog Centra , pohađati određene seminare, režirati određen broj predstava i naravno sve to kroz rad s djecom. Zahvaljujem ljudima koji su kao mentori dali preporuku , a mene ovo samo obvezuje da što više sebe dam u taj pedagoški rad s djecom.
Čime se ovdje ponosiš?
– Kad ovaj pedagoški rad s djecom stavimo sa strane, moram reći da vodim još dvije kazališne družine u Međimurju i potpisujem režije svih predstava. Tako sam zajedno s Kristinom Štebih osnovao Kazališnu družinu “Štolcer” koja je proslavila svoj 10. rođendan i koja je jedna od najtrofejnijih mlađih kazališnih družina u Hrvatskoj. Godinu dana ranije 2008. godine unutar KUU “Seljačka Sloga” iz Nedelišća ponovo smo aktivirali rad Kazališne družine koja je svojim prvim pojavljivanjem na Festivalu KAM-a u Prelogu napravila pravi bum u kazališnom smislu.Od 2018. godine zajedno s članovima kazališne družine KUU “Veseli Međimurci” iz Čakovca napravili smo dvije predstave u mojoj režiji a suradnju nastavljamo i ove godine. Moram naglasiti da sam jako ponosan na svoje glumce-amatere koji u svoj rad unose dosta entuzijazma i volje, ali i discipline, jer za napraviti jednu pravu predstavu disciplina i međusobno povjerenje najbitije su stvari.
Uz sve to i pjevaš?
– Da od prvog razreda srednje škole. Krenuo sam na audiciju koju je u imala Dragica Karolina Šimunković u Gimnaziji i od tada pa sve do danas član sam Pjevačkog zbora”Josip Štolcer Slavenski” iz Čakovca, punih 39 godina – reći će ponosno, a još je ponosniji jer zbor jedan od ponajboljih amaterskih zborova u Hrvatskoj. K tome će dodati:
– Zbor mi je pružio nezaboravne trenutke, mnoga prijateljstva,
prekrasna putovanja i time još više oplemenio moju umjetničku
dušu. To su divni ljudi s kojima nekad dijelite više nego s
obitelji – kaže i dodaje kako je već dugih 29 godina i tajnik
zbora i nikako ga ne žele promijeniti i na svakoj Skupštini vele
kako će biti doživotni tajnik.
– Šalu na stranu, posao tajnika ili predsjednika udruge nije jednostavna stvar i to oni koji nisu isprobali niti ne mogu zamisliti kakve sve obaveze imate kako bi jedno društvo u današnjim uvjetima normalno funkcioniralo. Morate o svemu voditi brigu od nastupa, gostovanja, proslava, obljetnica, pravnih stvari, srećom da imam dobru blagajnicu pa sam ste strane siguran da sve štima. Red se mora znati i hijerarhija se mora poštivati to su moji aduti za vođenje jednog ansambla kao što je naš zbor.
Na čelu si ZKUU Međimurske županije, nekoliko riječi o njoj?
– Na funkciji predsjednika Zajednice sam od 2005. godine i moram reći da sam okružen izvrsnom ekipom ljudi od predsjednika Odbora specifičnih djelatnosti, članova Upravnog i Nadzornog odbora do predsjednika Skupštine, dobar smo tim i ovu našu Zajednicu vodimo mislim na opće zadovoljstvo svih naših članica. Moji predhodnici koji su vodili Zajednicu bili su Tihomir Benčić i Ivan Goričanec. Zajednica trenutno broji preko 70 članica i spada u red najaktivnijih u Hrvatskoj. Svake godine održavamo Županijske smotre iz raznih vidova amaterskog stvaralaštva, naši najbolji predstavnici odlaze na smotre, susrete i festivale koje organizira Hrvatski sabor kulture kao krovna udruga hrvatskog amaterizma u koju sam se aktivno uključio kao član Skupštine još 2004. godine, a od 2008. godine predsjednik sam Upravnog odbora.
Ekipa koja radi u Saboru na čelu s tajnikom dr.sc.
Draženom Jelavićem jedna je mlada i ambiciozna
ekipa koja želi naš amaterizam dovesti do pozicije koji on i
zaslužuje u našem društvu. Članovi upravnog odbora, ja osobno i
svi djelatnici već se godinama zalažemo za Zakon o amaterskoj
kulturi koji bi na neki način riješio pitanje financiranja i
funkcioniranja Zajednica na županijskom nivou kao temelja
amaterske kulture. Moram reći da smo u jednoj fazi čak došli i do
finalizacije Zakona kojeg je čak podržao i ondašnji predsjednik
Republike dr.sc. Ivo Josipović i formiranja
stručnih timova u vrijeme kad je ministrica bila gospođa
Andrea Zlatar Violić i kasnije kad je zamjenik
ministra bio naš Alen Kajmović, no nakon toga
sve je stalo, štoviše novoj ministrici nismo ni uspjeli
prezentirati naše prijedloge. Jedno vrijeme predstavljao sam i
kulturni amaterizam kao član Savjeta za razvoj civilnog društva
Vlade Republike Hrvatske u periodu od 2010. 2013.detaljno će naš
sugovornik.
Kako gledaš na te dvije institucije?
– Evo vidiš ovo je dobro rečeno institucije, a ne udruge. Spoj Hrvatskog sabora kulture i Zajednica po županijama pa tako i naše trebao bi slijediti primjer samo susjedne Slovenije u kojem je ta spona između države i nižih razina organizirana kroz Javni sklad Republike Slovenije koji obuhvaća sve aktivnosti vezane uz kulturni amaterizam i to funkcionira besprijekorno.Slovenci su tu napravili puno više nego mi zahvaljujući razumijevanju države.Oni u svakoj općini imaju Ured JSK-a u kojem rade profesionalci ,koji su zaduženi za organizaciju rada amaterskih udruga od seminara, gostovanja, smotri i međunarodnih nastupa.
Kako ocjenjuješ međimurski kulturni amaterizam?
– Veoma smo visoko po kvaliteti i radu naših udruga. Prisutni smo na svim većim državnim i regionalnim susretima , a naše udruge često gostuju i u inozemstvu. Mnoge udruge imaju mlade ambiciozne školovane voditelje iz pojedinih područja koji na najbolji mogući način rade sa svojim članovima ali i one voditelje prave amatere koji su kroz mnoge godine rada i učenja ali i usavršavanja na seminarima stekli zavidna znanja koja mogu prenositi na ostale članove.Svima njima iskreno zahvaljujem na velikom trudu kaže više od ponosa i dodaje:
– Nebrojeno puta članice naše Zajednice vraćale su se natjecanja
s najvišim priznanjima što je samo dokaz da se u našem kulturnom
amaterizmu dobro radi i da na najbolji mogući način prezentiramo
našu Županiju u domovini i inozemstvu. I kao predsjednik
Kulturnog vijeća Međimurske županije u protekle četiri godine
imao sam priliku vidjeti s koliko se kvalitetnih programa naši
amateri javljaju na javni poziv u kulturi, no nažalost sredstva
nisu bila dostatna da se svi ti programi i prate.
Po Tebi, poseban ponos međimurske kulturne scene jučer, danas, sutra?
– Uz dužno poštovanje svim vidovima amaterizma u našem Međimurju, mislim da svi moramo biti ponosni na našu MEĐIMURSKU POPEVKU koja je prošle godine uvrštena na UNESCO-ov reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.I jučer i danas i sutra ta popevka je naša nit vodilja i ono što nam daje kulturni identitet i po čemu smo prepoznatljivi širom svijeta. Veliki doprinos ostvarenju ovog cilja dali su svi članovi Zajednice kada su se aktivno uključili u prikupljanje pisama potpore za uvrštenje popevke na UNESCO-ov popis i ovim putem im još jednom od srca zahvaljujem.
Da li si u kulturnom djelovanju preopterećen?
– Čovjek radi ono što voli, ako bi u nekom trenutku pomislio da me to više ne ispunjava da ne mogu ni na koji način pomoći svojim znanjem i iskustvom sigurno se time više ne bi bavio. Želja mi je da se što više mladih uključuje u ovaj vid bavljenja kulturom kako bi još danas bili sigurniji u bolje sutra odgovorio je s pozivom.
Pojavljuješ se i kao voditelj mnogih eminentnih skupova u Međimurju?
– Voditeljskim poslom bavim se još od priredbi iz osnovne škole, nastavio sam to u srednjoj školi pa sve do danas. Može me se susresti na mnogim događanjima u organizaciji Županije, Grada Čakovca ali i ostalih općina. Tradicionalno već godinama, mislim da preko 30 godina vodim Majski muzički memorijal u čemu sam naslijedio pokojnog Vinka Lisjaka, Božićni koncert čakovečkih amatera od prvog koncerta, mnogobrojne kulturne i humanitarne priredbe. Radio sam honorarno i na TV-Čakovec, TV-Međimurje, a od prvog dana sam i na Radiju 105 u Selnici, to je već punih 26 godina.
Mnogi bi željeli poći Tvojim stopama. Preporuka da budu uspješni poput tebe?
– Ako radite ono što volite budite uporni i upornost vam se uvijek isplati. Ono čime se ja bavim u svoje slobodno vrijeme ispunjava me i čini me sretnim , pa ako je to put ka uspješnosti, trasirajte ga sami i ne odustajte.
Uz mnogo uspješnica u Tvom kulturnom radu, istakni tri najvažnije?
-Draga su mi sva priznanja koja sam kao redatelj i glumac
dobio na lokalnom,državnom ili međunarodnom nivou, a bilo ih je
dosta, no osobito sam ponosan na dvije vrijedne nagrade koje su
mi dodijeljene kao kulturnom djelatniku za doprinos i unapređenju
kulture i umjetnosti, a to su najviša gradska i županijska
priznanja: Zlatni Grb Grada Čakovca 2012. godine i Županijska
nagrada “Zrinski” 2015. godine.
Gdje se u tom širokom kulturnom dijapazonu najbolje snalaziš i zbog čega?
– Kazalište je moja najveća ljubav i kad sam sa svojim glumcima od onih najmlađih do onih najstarijih jednostavno sam tu sretan. Uz redateljski posao volim tu i tamo kad ne mogu pronaći glumce za sve uloge i sam uskočiti u koju od njih jer me to i danas usrećuje. No izuzetno volim poeziju i obožavam interpretirati stihove poznatih pjesnika ali i naših međimurskih autora.
Imaš li ti uopće slobodnog vremena?
– Imam i rado zajedno sa suprugom Nevenom koju
sam moram reći uvukao u svijet kazališta i sada je moja desna
ruka kao tehničar zvuka u predstavama, odlazim na kratka vikend
putovanja na kojima se čovjek mora opustiti i napuniti baterije
za dalje.
Planovi i želje na polju kulturnog amaterizma osobno i šire?
– “Dok me budu magadili, ja bum tu” kak bi rekli naši stari. Želja mi je da napokon dobijemo Zakon o amaterskoj kulturi , da napokon netko shvati da bez ljudi koji čuvaju kulturnu baštinu u malim udrugama na nivoima mjesta, općine ili grada nema napretka u kompletnom kulturnom stvaralaštvu, jer ako to nestane teško će biti sačuvati i identitet jednog naroda. Nadam se da odgovorni neće to shvatiti prekasno.
Želimo da mu riječi pronađu plodno i da ga kulturni amateri i svi
ostali djelatnici u kulturi što duže “magade”!
