Na jednom mjestu, na malom prostoru izloženo i viđeno je pravo bogatstvo, što je potvrda kako Hrvati i Hrvatice mogu stvoriti najbolje i ne moraju odlaziti u svijet
Dva dana u Termama Sveti Martin održavao se najveći hrvatskih
skup poljoprivrednika pod nazivom Dani hrvatske poljoprivrede,
ribarstva i šumarstva, koji su pokazali kako Hrvatska mora
vjerovati svojim poljoprivrednicima i kako poljoprivreda mora
imati snažniji status u društveno političkim i ekonomskim
promišljanjima. Jer, netko je rekao, kako možemo bez automobila,
zrakoplova, televizora, mobitela i sličnih stvari, ali bez hrane
ne možemo nikako.
U bogatom i raznovrsnom programu Dana poljoprivrede, ribarstva i
šumarstva, za što organizatori zaslužuju najveće ocjene, svoje
mjesto zauzela je Izložba OPG-ova koja je bila postavljena od
recepcije do kongresne dvorane Hotela Golfer. I pobudila je
ogroman interes svih sudionika skupa, njih preko 600, a na samo
kraju i hrvatskog premijera Andreja Plenovića,
resorne ministrice Marije Vučković, kao i
njihovih suradnika.
A na štandovima su bili sve od reda vrhunski proizvodi hrvatskih
polja, vrtova, štala, mesnica, košnica, vinograda, klaonica i
sušionice te ručnih radinosti. Zamislite, na jednom prostoru
najbolji hrvatski medovi OPG-a Trupković, Radiković i
Vinko. To savršenstvo medova od lipe, kestena, agacije i
livadnih cvijetova, to pravo bogatstvo u lijepom i malom
Međimurju i nešto većoj hrvatskoj. Ili suhomesnati proizvodi
Udruge uzgajivača svinja, OPG-a Bedeković i
VAJDE, koji već samim okovidom govore kako je riječ o nečem
bajkovitom. I uistinu, tlačenica ili ‘po hrvatskom’ presevurst,
slanine, cvirki, suha krmenadla, šunka, pršut…
A tek sirevi svakakvi i dični turoši mljekare
Krnjak i drugih, pak vina Kocijanova,
Kovačova…Najbolja zelja PPP Cafuk iz Vidovca,
proizvodi od raznih OPG-a Slatko i Slano iz Križevaca i drugih
koji rade izvrsno. Rekla je Nikolina Babić, predsjednica
Hrvatskog teniskog saveza, kako je ovdje sve tako lijepo i dobro
kao nigdje, a tome je prisnažio i njezin otac Alojzije
Sobočanec, rekavši nam u uho: – Čujete, ovo Vajdino je
za prste polizati, a onda pak Borisovu graševinu si popiti’. I u
pravu je ovo dvoje viđenijih ljudi i svjetskih putnika, koji su
se nauživali i nagledali delicija cijelog svijeta, ali nigdje
nisu ‘guštali’ kao na hrvatskim OPG-ovima u Hotelu Golfer, koji
je i sam ‘dišao po domačem’.
Na jednom mjestu, na malom prostoru izloženo i viđeno je
pravo bogatstvo, što je potvrda kako Hrvati i Hrvatice mogu
stvoriti najbolje i ne moraju u svijet odlaziti. A od ‘majčice
Hrvatske’ traže samo da iz zaštiti od nemilosrdne
papirologije-administracije i nelojalnog uvoza. Sve drugo oni
znaju i mogu.