PET GODINA SE PRIPREMAO Slijepi Stanko popeo se na Triglav, sad kreće osvojiti Olimp

I dok svi uživaju u veličanstvenom pogledu s koje koje strane se okrenuli, Stanko Nemec (58) upija zvukove i mirise. Uspio je. Pet godina pripremao se za osvajanje najvišeg vrha u Sloveniji i postao jedan od rijetkih slijepih planinara kojima je to uspjelo.

Rijedak zrak, kamenje ishabano pod gležnjačama tisuća i tisuća planinara, zvuk klinova što se zabijaju u procjepe, titranje sajli, stenjanje i pokoji umorni uzdah… Koraci su sve teži, čuju se tu i tamo tihe psovke, više kao izraz nemoći nego ljutnje, a onda se pojavi on. Vrh Triglava, planine nazvane po slavenskom troglavom božanstvu. I dok svi uživaju u veličanstvenom pogledu s koje koje strane se okrenuli, Stanko Nemec (58) upija zvukove i mirise. Uspio je. Pet godina pripremao se za osvajanje najvišeg vrha u Sloveniji i postao jedan od rijetkih slijepih planinara kojima je to uspjelo.

U planinarstvu 40 godina

Stanko je planinar, umirovljenik i poduzetnik iz najsjevernijeg hrvatskog grada Murskog Središća. Mjesto s oko 6300 stanovnika nazivaju gradom rudara jer su nekad tisuće mještana radile pod zemljom vadeći ugljen za vlasnike Međimurskih ugljenokopa, kako se nazivalo nekoć golemo poduzeće, a danas bi se komotno na ulaznoj tabli moglo dopisati da je i grad planinara zahvaljujući planinarskom društvu Bundek.

Ima ih, brat bratu, čak 500! Hrvatski planinaski savez izabrao ih je nedavno za najbolje planinarsko društvo u 2019. godini, među 355 kandidata! Stanko je je tih 2864 metara na Triglavu službeno najviši vrh na koji se popeo. Bio je prije sedam godina u Austriji i osvojio vrh visok 2800 metara. Tada nisu imali GPS, pa da točno izmjere visinu i duljinu rute. Stanko je vid na desno oko izgubio 2009. nakon ozljede, i to zbog pogrešne procjene liječnika.

– Dobro da nisam psihički pao. Pomoglo mi je i planinarenje, druženje s ljudima. Vidiš da druge nema, treba uzimati dobre strane života. Sam sebi sam rekao da neću stati jer život ide dalje i treba uzeti što ti život pruža. Meni pruža to zadovoljstvo da imam dobru ekipu s kojom mogu ići gdje god poželim – govori. Svaki dan on i supruga Suzana pješice naprave krug oko grada, pet do šest kilometara, voze se na biciklu s dvostrukim sjedalima. Ona kormilari, a on pedalira. I prije nego što je izgubio vid bavio se planinarenjem. Planinari, zapravo, već četrdesetak godina. Počeo je sa župnikom Blažom Tota iz Svetog Martina na Muri, koji je kao iskusni planinar vodio ministrante i župljane na izlete na Pohorje i Ivanščicu. Stanko je prihvatio taj način života i već 20 godina je u Planinarskom društvu Bundek. Od samog osnivanja je i klupski blagajnik.

– Kod nas se ljudi sami učlanjuju, uzmu knjigu i zapišu se. Sve funkcionira jer smo stvari postavili kako mora biti. Govorili su nam “idite vi na ravnom polju kalampera sadit, a ne se u planine rivati”, a danas smo jedno od jačih planinarskih društava u Hrvatskoj. Ekipa smo, imamo djecu, srednjoškolce, starije i ekstreme. Ture su prilagođene svima – veli.

Izleti na planine, dakako, najljepši su dio članstva u Bundeku. – Kad dođeš gore gdje nema dostupa svemu i svačemu, tada istinski uživaš. U planine idu uglavnom ljudi koji žele mir, tišinu. Meni, istina, nedostaje vizualni doživljaj, ali koristim maksimalno one druge. Kad smo se penjali na Triglav, nosio sam plavu kacigu. Ugledao me jedan Korejanac i kad je vidio da sam slijep, od veselja me htio podići. Vikao je “bravo, bravo!”. Potapšao me po kacigi i rekao “Unprofor”. Na planinama se sreću ljudi iz svih krajeva svijeta i svi se doživljavaju. I uvažavaju.

Pozitivan stav

Na planinama ljudi pomažu jedni drugima jer znaju da, ako ne pomogneš drugome, ili drugi tebi, osuđeni ste na propast – napominje. Ima poseban odnos s vodičem za slijepe Zlatkom Mihocekom. – Znamo se već po pokretu. Meni Zlatko da svoju ruku i ja sve znam, koja je težina uspona, kamo idemo. Kad je šaka u šaci, nema straha. Tako mi signalizira put, a imam i svoj štap, pa pipam. Uz njegovo navođenje “kamen desno”, “pazi provalija lijevo”, odlično funkcioniramo – veli. Sonja Vršić, predsjednica PD Bundek, hvali Stanka kao vrlo pozitivnu osobu.

– Jako je optimističan i često on nama daje volju i pozitivu u kriznim situacijama. Ne vidi, ali osjeća. Navodimo ga verbalno, svladali smo više-manje tehniku, pa mu govorimo “Stanko, više noge”, ako je ispred njega kamen. Trudim se donekle mu približiti prirodne ljepote, pa kažem “Stanko, da znaš kak’ je nebo plavo, da znaš kak’ je trava zelena i kak’ su bregeci oko nas lijepi” – priključuje nam se Sonja, koja je ovih dana u klub dovela desetak novih članova. Stalno rastemo.

U Zagrebu nas ponekad čudno gledaju i čude se kako toliko članova u tako malom gradu – smije se S. Vršić. Iduća Stankova avantura? – Olimp! Visok 2900 metara. Možda već iduće godine. Slogan naše skupine planinara s invaliditetom je “Nemoguće je mišljenje, ali ne i činjenica”. Sve što si čovjek u glavi kaže da je moguće, moguće je i fizički. Nekome teže, nekome lakše. Neki ljudi misle da slijepa osoba treba sjesti u zapećak, šutjeti i trpjeti. Tvrdim da nije tako – kaže Stanko. U Murskom Središću bi bez problema mogli pokraj spomenika s dva ukrštena rudarska čekića staviti i spomenik s dva ukrštena planinarska cepina.