Priča obitelji Kovačević srca nam čini snažnijima, vraća nam vjeru i nadu u bolju budućnost
Iz njihove se kuće već pri ulasku u dvorište čuje mnogo dječjih glasića, smijeh, radost. Naime, njihova obitelj broji devet članova, čak šestero braće i jedna sestra čine ovaj obiteljski dom boljim mjestom za život. U skromnoj kući u Koprivnici ekipu ePodravine dočekalo je mnogo znatiželjnih očiju.
Rafael (15), Kristiano (11), Ivan Pavao (6), Gabriel (5),
Antun (3), Marija Faustina (1) i
šestomjesečni Mihael nestrpljivo su čekali naše
kamere igrajući se u dnevnom boravku. Kako je prava rijetkost u
današnjem društvu živjeti u miru i skladu sa čak sedmero djece
razgovarali smo s mamom ovih slatkiša koja je s nama podijelila
tajnu uspjeha sretnog i skromnog života ove velike
obitelji.
Kako je prava rijetkost u današnjem društvu živjeti u miru i
skladu sa čak sedmero djece razgovarali su s mamom ovih slatkiša
koja je podijelila tajnu uspjeha sretnog i skromnog života
ove velike obitelji.
– Oduvijek sam željela imati djecu. Kada smo počeli hodati, moj suprug i ja, često smo znali pričati kako bi voljeli imati barem troje klinaca. Nismo mislili da će ih baš biti sedmero, ali eto, dogodilo se. U početku je postojao strah, bojazan. Pitali smo se kako ćemo, hoćemo li moći. No, dogodilo se suprotno. Sa svakim djetetom imali smo samo više ljubavi. U našoj se obitelji ljubav množi i sretni smo – započela je mama Katarina (35) koja je već dugi niz godina u braku sa svojim suprugom Ivicom (35).
Foto: Ivan Balija/ePodravina
Prvo dijete rodila je s nepunih 20 godina.
– Ne smatram da sam važne stvari propustila u životu. Krenula sam na fakultet. Htjela sam biti odgojitelj. Tada sam rodila svoje prvo dijete i fakultet nisam uspjela završiti. Malo mi je žao zbog toga, ali imam zato vrtić doma. Zaista se osjećam ostvarenom kao osoba. Moj poziv je oduvijek bio biti majka. Svojoj djeci želim uvijek biti podrška. Ne žuri mi se na posao, volim biti kod kuće sa svojom djecom – rekla je zadovoljna mama za portal ePodravina.
Ipak, kada oni porastu i obaveze na njezinim leđima budu malo lakše, voljela bi negdje raditi.
– No, sada je to nemoguće. Htjela bih se, recimo, više aktivirati
u udruzi Betlehem koja se bavi pomoći za majke koje nemaju
podršku svojih obitelji – kaže Katarina. Ona se u zadnjih četiri
godine ne stigne ničim baviti. Osim sa svojim klincima koji su
joj sve na svijetu. – Djeca su mi prioritet. Ali, obožavam
crtati, to me ispunjava, čini me sretnom. Imam nekoliko svojih
radova i nadam se da ću u budućnosti imati vremena za taj hobi.
Vjerujem da će za sve biti vremena – zbori optimistično.
Otežavajući okolnost je i ta što njen suprug ima posao koji
zahtjeva puno izbivanja iz kuće, ali kaže kako se već nekako
snađu. Sretni su što suprug radi, svaka kuna im je dobro došla.
– Kada smo imali dvoje djece suprug je radio na minimalcu i bilo nam je dosta teško, ali se zadnjih godina sve nekako posložilo. On je dobio bolji posao, unaprijeđen je u firmi u kojoj radi i ima veću plaću. Posložili smo se, sve se može kad se hoće. Kako smo imali više djece, tako su se i stvari posložile nama u korist. Ipak, bio je jedan posebno težak period kada smo godinu dana bili oboje nezaposleni i tada je bilo malo teže. Ali, mi smo se pozvali u Božju providnost. Uvijek nam je nekoga dragi Bog poslao da nam pomogne. Ja sam znala peći torte i zaraditi koju kunu, Ivica je popravljao kompjutere. Gurali smo uvijek nekako, uspijevali smo – priča mama Katarina i istovremeno u rukama čuva svoje najmlađe dijete Mihaela.
Ali, ne i samo to. Udovoljava zahtjevima sve svoje djece. Tako u pokretu, ona baš sve stigne. Njezina je ruka pružena svakomu.
Ostatak intervjua pročitajte na
ePodravina.