Davne 1922. godine, 07. listopada u Žabniku se rodio Franjo Karlovčec koji je danas u 97. godini života najstariji međimurski lovac i urar
Nekoliko dana poslije Hubertova, spomendana na zaštitnika lovaca Karlovčeca smo pohodili u njegovom domu u Zaveščaku i zatekli ga kako popravlja uru, starinsku vlasništvo vinogradara i vinara Bojana Štampara.
– Popravljate vuru, bez naočala?
Pitamo Franju, a znamo dobro za njegovo dobro držanje i zdravlje od pred nekoliko godina kada smo ga pohodili na njegov 95. rođendan, no ipak gotovo nismo povjerovali.
– Je a kak bi pak z očaljami mogeo po vuri šrajfiti. Fala dragomu Bogu, uistinu niti u 97. mi naočale ne trebaju, premda sam mnoge noći proveo ne spavajući, često puta uz dim cigareta drugih ljudi.
Ali Božek je znao da mi oči trebaju više od bilo čega i evo vidim jako dobro, rekao nam je Franjo dok je tražio gdje nas smjestiti. Velimo kako smo došli malo o lovu i lovstvu razgovarati, jer eto bilo je Hubertovo i rođendan. – Ja pak bi šteo, kada ste već došli da napišete moju životnu priču, jer ne znam budete li već imali prigode me pohoditi, jer vidim kaj niste baš mladi, šaleći se o ovom zadnjem rekao je Karlovčec, a mi smo pristali bez uvjeta, neka potraje.
– A gdje Vam je puška? Bez puške o lovcu i lovu teško je razgovarati, malo smo uznemirili našeg domaćina.
– Od prošle godine nemam puške niti vozačke. Teška i bolna je priča, zapravo istina kako sam ostao bez puške i vozačke. Na nečiji nagovor liječnica mi je zabranila nošenje puške i vožnju. Navodno zbog starosti i zdravstvenog stanja. Rekao sam kako se dobro osjećam i dobro vidim, no nije pomoglo. Na kraju životnog puta nanesena mi je nepravda, moguće iz mojeg zadnjeg lovačkog društva.
Neću u detalje i imena, ali siguran sam kako nije postojao razlog za zabranu mi nošenja lovačke puške i vožnju automobila. Znate ljudi Vam ne vole pravičnost i istinu, a moćni su te je bolje da ovako ostane.
Ja sve dobro znam, pomalo tužno govorio je Karlovčec, uvjerivši nas kako na mobitelu bez naočala čita poruke. Nismo inzistirali na detaljima, vjerujući Karlovčecu, ali ne sumnjajući u liječnicu,a o kolegama lovcima ne znamo.
Kako i kada ste postali lovac?
– Volio sam ljude i društvo i nisu me puno trebali u Svetom Martinu na Muri nagovarati da postanem član Lovačkog društva Trčka u Svetom Martinu na Muri. Isto tako kada sam postao vurmohar (urar) imao sam puno prijatelja, pak sam morao raditi noću, jer po danu sam stalno imao društvo. Iz više razloga, a ponajprije osobnih, napustio sam svetomartinske lovce i prešao u Selnicu.
Govorili su kasnije, kada su svetomartisnki lovci ili u lov, sada bez mene, znali su reći da bez franca idu i izgledaju kao na sprovodu. Ja sam uvijek znao naći nešto zanimljivo i zabavno i uvijek sam stvarao dobru ozračje. Nije mi lov bio najvažniji, niti ne znam jesam li što od divljači ustrijelio ili ne. Samo društvo i druženje, kako u lovu tako i u urarstvu, mene su vodili kroz život.
Mogu reći kako iz selničkog lovačkog društva nisam odnio niti jednog fazana, makar sam na to polagao pravo. Je, pozabio sam Vam reći kako sam u lovstvo krenuo 1970. godine, pro kao stažista, a potom kao ravnopravni lovac, naglasio je Karlovčec, sada puno vedriji nego u početku.
U Varaždinu sam izučio za vrhunskog urara
Kaže Karlovčec kako mu nikada u životu nije bilo lako, jer uvijek nakon društva i druženja uslijedila je stvarnost, najčešće zla i surova. I onda trebaš pokazati tko si i što si, ma koliko to koštalo. Urarstvo je izabrao kao životni poziv. Među urama našao je mirnoću nakon lovačkih i drugih priča.
Kada ste počeli učiti za vurmohara ili urara?
– U Varaždinu sam od 1939. do 1941. godine učio i izučio urarski zanat i bilo mi je u Varaždinu lijepo. Imao sam vrhunskog majstora, a i sam sam postao vrhuski urar. Ne zato što ja tako velim, nego rekao mi je moj majstora, a poslije i korisnici mojih usluga. Kako lijepo često puta ne traje dug, tako niti ja nisam mogao dulje ostati u Varaždinu. A sve zbog mojeg malog Međimurja. Naime, Varaždin je 1941. godine potpao pod vlast Nezavisne Države Hrvatske (NDH)i bilo je ili budem tu ili u Međimurju koje pak je bilo pod Mađarima. Odlučio sam se za Međimurje i nisam siguran jesam li dobro odabrao jer u Varaždinu i pod NDH-a imao sam prilike napredovati i tamo imati svoju urarnicu. Našao sam se u Međimurju i živio ne baš pretjerano dobro, a došla je i obitelj, prisjeća se Franjo, koji je kasnije bio i rudar i topograf i matematičar i …. ‘jezermešter’, ali prije svega čovjek.
Od hižice do hižice, nigdje mira
Svi imamo svoje mušice, ponekad i muhe, te zbog njih trpimo, trpe i drugi, i mnogo puta se ne vidi izlaz iz zbrke koju stvorismo iz ovih ili onih razloga. Tako je i Karlovčec imao svoje muhice, a žene su bile one koje su mu promijenile život, koji i danas ima kod njega i u njemu svoje otiske ili ostanke.
– Oženio sam se 1949. godine s djevojkom Milkom koja mi je bila odana i vjerna i nikada je neću zaboraviti. Podigli smo do 1953. godine obitelj i sagradili kuću u Zaveščaku. Ali ‘sotona’ nije htjela da budemo sretni i u život mi je došla žena Paulina…. Prekidamo Franju i pitamo, kako to, kada je imao obitelj i kuću, zašto je prionuo uz novu žensku? – Ljepotica. Ljepotica je bila kakve nije bilo nadaleko.
Imao sam s njome djecu, ali sreće nikada i na kraju nam se ‘brak’raspao. Milka je bila plemenita žena i nije odbijala moju materijalnu pomoć, kojoj sam joj, točnije djeci pokloniti. Nikada neću zaboraviti serjonske šnajdere i Josipa Radikovića, direktora Krojačke zadruge Partizanka koji su mi poklanjali odjeću za ženu i djecu.
Isto tako pun sam hvale za Stjepana Novaka središćanskog mlinara koji mi je mnogo puta za djecu topli kruh i žemlice dao. Moji roditelji su bili strahovito nesretni kada sam napustio Milju i kasnije mi je život tekao ‘od hižice do hižice, od slamice o slamice’, sve samo ne dobro, suznih očiju ispričao nam je ovaj dio svojeg života Franjo, dodavši kako je prvoj ženi i djeci u Zaveščaku ostavio kuću i započeo svoj nemiran život.
Radio je Franjo u Njemačkoj tri godine u rudniku i kako kaže mučio se sa prošlošću i životom izgubljenim ‘zbog žena’, ali duhom klonuo nije.
– Nigdje i nikada nisam izgubio vjeru u život, no shvatio sam kako on nije ‘čaša vina i žlica meda’ nego prepun pelina i iznenađenja. Kod selničkih lovaca našao sam smisao življenja i unatoč ovoj posljednjoj lošoj situaciji, ostalo je bilo lijepo.
Pak do svoje 95. godine starosti bio sam tamo blagajnik i tajnik društva. Nikada u životu nigdje nisam počinio niti najmanju nečasnu radnju ili grešku. Imao sam tijekom svog ‘šarenog života’ mnoga UKAZANJA koja su mi odredila način i put življenja. U Boga neizmjerno vjerujem ali u crkvu ne idem, jer baš lijepo o svećenicima, negdašnjim lijepo ne mislim.
A i oni su ipak samo ljudi, ali prestari sam da se mijenjam. Imam lijepo mišljenje o Aniki Zadravec kod koje sam u Murskom Središću imao urarski servis i radionicu, ako i o pokojnom Franji Vodušeku. Vodušek je bio pomalo čudan čovjek, ali vrsni gospodarstvenik u lovištu i vrlo strog prema prekršiteljima lovačkih i lovničkih prava. Mišljenja sam kako bi nam danas dobrodošao jedan Vodušek….
Mislim kaj sam Vam dosta toka ispričao i malo ostavitm za susret povodom mojeg 100. rođendana za tri godine. I to tu doma u Zaveščaku. Ne pitajte i ne govorite mi za starački dom. Tamo je život ‘na vagi’, a ovdje je na sigurnom, završio je svoju ‘životnu priču’ Franjo Karlovčec, najstariji živući lovac i urar. Makar i bez puške. -Lovac jednom, lovac uvijek, dodao je preko praga i naglasio. – Mislim si kako je na moj život mnogo utjecalo, što mi je otac umro mlad i u kući više nije bilo stege.
Ne znam, ali…., klimajući glavom na odlasku našem gromko je Franjo kazao. Iz njegove životne priče, uistinu može se puno naučiti i upamtiti. Jer, doživjeti 97 godina, ostati pri punoj s(a)vjesti, je vrijednost!
Mi pak smo napisali sve što nam je rekao, malo smo izostavili dio o ‘umirovljenj lovačkom’, ali to je to, priča lovca i urara. Do 100. godine, sigurno će biti bogatija.