O sindikalnoj borbi pisao je i Davor Žerjav, učitelj hrvatskog jezika u OŠ Strahoninec
Ovih dana u Hrvatskoj je aktualna tema oko štrajka u obrazovanju.
O sindikalnoj borbi pisao je i Davor
Žerjav, učitelj hrvatskog jezika u OŠ Strahoninec.
Njegov status prenosimo u cijelosti:
– Ljudi, otvorite oči!
Sindikalna borba ne može se potopiti iznošenjem plaća sindikalnih
vođa ili njihovih tajnica. Sindikat čine njegovi članovi.
Štrajkaju upravo oni, a ne sindikalni vođe. Kome smetaju
sindikati? Ako smetaju vladi, to mi je jasno. Ako su mediji u
sprezi s politikom, to mi je jasno. Ako čak i smetaju privatnim
vlasnicima većih firmi koje imaju zaposlene radnike – i to mi je
jasno. Ali, zašto sindikati i sindikalna borba smeta radnicima?
Radnici se moraju boriti za svoja prava, bolje plaće i bolje
radne uvjete, a ne opstruirati tuđe borbe. Možda se neće svi
uspjeti organizirati, ali barem da se organiziraju oni u većim
poduzećima. Naravno, ako su nezadovoljni. Jer, postoje i privatni
vlasnici koji poštuju svoje radnike, brinu o njima i plaćaju ih
adekvatno i onoliko koliko vrijede.
Učitelji nisu uhljebi. To su visokostručni, obrazovani i uglavnom
(što je društveno duboko krivo i nepravedno) iznutra motivirani
ljudi. Oni zbog prirode posla i zapuštenog sustava često
“pregorijevaju” (da ipak zazvučim učeno, upotrijebit ću engleski
termin “burn-out”). No, upravo oni taj sustav mijenjaju,
poboljšavaju i prilagođavaju. Baš sad. Upravo sad. Rezultati se
neće vidjeti sutra. Niti prekosutra. Vidjet će se za 20 godina.
Samo djelomično i prije.
Rad učitelja je s godinama zapuštanja obrazovnog sektora jako
otežan. Društvo koje ne brine o obrazovanju odgovorno je za takvo
stanje. To je društvo u kojem je normalno da roditelj umjesto
djeteta piše zadaću i čita mu lektire. Nabavi mu ispite. Plaća
instrukcije (pored organizirane besplatne dopunske nastave).
Istovremeno od tog istog djeteta roditelj očekuje prosjek ocjena
između 4.0 i 5.0, a ako prosjek slučajno nije postignut – onda se
okomi na učitelja. “Učitelj je neradnik.” “Učitelj ne zasluži
svoju plaću.” “Učitelj ima 3 mjeseca godišnjeg, a svi ostali
normalni po zakonu imaju mjesec dana.” “Učitelj je uhljeb. Uhljeb
koji se još usuđuje štrajkati. Neradnik koji štrajka.” Ustvari,
ne kaže se štrajka. Kaže se “produži si vikend”. Ja onda moram
raditi s djecom koja se naslušaju takvih stvari. Roditelj
istovremeno ne optereti svoje dijete niti s njegovim osnovnim
dužnostima: pisanjem zadaće, čišćenjem vlastite sobe,
pospremanjem kreveta, iznošenjem smeća i sl. Zašto mi učenik
predaje prazan papir ili dvije rečenice? Zašto prazni papiri na
državnoj maturi? Zato što smo (potpuno krivo) popustljivim
odgojem i stavljanjem djece pod stakleno zvono napravili iz njih
nesposobnjakoviće i lijenčine. Naravno, ne odnosi se to na svu
djecu.
Mediji su prepuni senzacionalističkih naslova i otvorenih
“rasprava” na društvenim mrežama i forumima na kojima se punta
ljude da svoje frustracije (proizašle mahom iz egzistencijalne
borbe) iskaljuju na prosvjetarima. Kao da smo mi neki priglupi
selebritiji koji svoj kruh zarađuju upravo činjenjem nelogičnih,
nebitnih i kontroverznih poteza i na taj način svraćamo pažnju na
sebe. Kao da smo lijena gamad koja na poslu čačka nos, lakira
nokte i smrdi negdje u kancelariji. Kao da nismo zaslužili
poštovanje. Pa i samim time što od svih ljudi u ovome društvu
provodimo s djecom najviše vremena. Mediji, počnite ispunjavati
svoju važnu i odgovornu društvenu ulogu – objektivno i
nepristrano izvješćivanje, istraživačko novinarstvo (znate o čemu
pričam, to su osnove novinarstva).
Nema u našoj zemlji previše učitelja. Premalo ih je. Pre-ma-lo.
Osim toga, bit će ih još i manje. (Ove godine na Učiteljski
fakultet u Čakovcu upisano je smiješno malo studenata 13 ili 18,
nisam zapamtio. Kako god, pokazuje se da to očito nije atraktivno
zanimanje.) Učitelji uglavnom rade s razredima od 22 do 25
učenika što je daleko previše. Razred bi morao imati 10-12
učenika za kvalitetnu nastavu. Naravno, to košta. Ali zašto bi se
ulagalo u djecu? Nedostaje i stručnih suradnika u školama.
Nedostaje psihologa, liječnika, zubara – da, da; stalno
zaposlenih i na raspolaganju učenicima u svakom trenutku. Sa
svojim ordinacijama u školi.
Škole su generalno premale. Nedostaju učionice (s kabinetima,
naravno) pa se niti ne može ostvariti najkvalitetniji oblik
organizacije – jednosmjenska nastava s produženim boravkom.
Nedostaje adekvatan namještaj, riješena energetska
infrastruktura, informatička oprema – ne ova smijurija od
magnetnih ploča s projektorima, nego veliki ekrani na dodir (na
“tač”) spojeni s centralnim računalom, osobne radne jedinice za
djecu (tableti, laptopi), softver. Koliko to košta? Sve se to
lako izračuna. Ne treba skupi konzultant. Pitajte učitelje što im
treba. Oni jako dobro znaju. Čak bi znali i na papir staviti sve
to i konkretizirati brojkama.
Prestanite s glupostima poput vaučerizacije, privatiziranja
školstva i autsorsanjem čistačica, domara, računovođa i tajnica.
To za škole nije dobro. Vaučerizacija bi značila da se
roditeljima daje moć da “biraju” učitelje. U savršenome društvu
to bi možda i prošlo. U Hrvatskoj, samo bi se pojačao štetan
pritisak roditelja na učitelje i oni bi još više “šakom i kapom”
dijelili ocjene samo da ostanu “u igri”. Privatiziranje školstva
dovelo bi do gadne nejednakosti. Još bismo se više raslojili.
Uvođenje standardiziranog testiranja i vanjsko vrednovanje moglo
bi u neka nastavna područja uvesti reda, no samo djelomično. Za
taj dio se borimo unutar sustava, ali nijedno ministarstvo do sad
još se nije usudilo to i sprovesti u praksi.
Napredna Finska ima školstvo s istim šansama za sve, s jakim
javnim školama, bez inspekcija za učitelje, bez testomanije.
Ključno: s povjerenjem društva u nastavnički kadar. Ne govorim
napamet. Bio sam tamo, osobno, na njihovoj nastavi, u njihovim
kabinetima, s njihovim ravnateljima i učiteljima, u njihovoj
kantini, zbornici, radionicama. U Hrvatskoj dijete koje dolazi iz
čerge ili iz nekog zabačenog sela ili iz siromašne obitelji mora
imati potpuno iste uvjete kao i dijete uspješnog i bogatog
privatnika, selebritija ili političara.