- Želim sudjelovati i u drugim projektima, ali vjenčanja su moja strast - kaže Sara Murk, mlada fotografkinja zrela pogleda čije je fotografije na svojoj internet stranici objavio i talijanski Vogue
Najvažnija stvar je oko, a ne kamera. Ova misao Alfreda Eisenstaedta sažima umjetnost Sare Murk, mlade fotografkinje zrela pogleda.
Sara, prisjeti se svojih prvih fotografija.
Nakon prvog razreda srednje škole, pod ljetnim praznicima našla sam se s jednom prijateljicom u parku. Nismo se često viđale pa smo odlučile napraviti nekoliko zajedničkih fotografija mobitelom, današnjih selfija. Onda sam ja sama napravila par njenih fotografija i to mi je bilo jako zanimljivo. Nakon toga sam mobitelom u školi fotografirala detalje: sjenu, uzorke i djevojke iz razreda. Kamere na mobitelima bile su novost pa smo često jedni drugima gledali fotografije.
Cure iz razreda često su isticale moje i to mi je bila motivacija. Zatim sam sudjelovala u jednom projektu u školi. Fotografirala sam ‘digitalcem’, ali nisam bila zadovoljna jer mi fotografija bez kasnije obrade nije bila zanimljiva. Sjećam se da je jedna djevojka na Myspaceu, koju sam pratila, imala Canon 400D. Bile su mi super njene fotke pa sam ga i ja odlučila kupiti svojom ušteđevinom. Nakon kupnje počela sam proučavati fotografiju: kadar, svjetlost, objektive, dodatnu opremu.
Koga ili što si najviše voljela fotografirati?
Bilo mi je jako zanimljivo fotografirati djevojke, raditi ženske portrete. Osmislila bih sve, stvorila svoju idealiziranu priču, idealizirani svijet; od lokacije, usklađivanja boja, odjeće. Najčešće sam fotografirala svoje prijateljice. Otvorila sam stranicu na Facebooku na kojoj sam objavljivala fotografije. Posao fotografa tako je došao posve neplanirano i spontano.
Sara, tvoje fotografije objavio je i talijanski Vogue na svojoj internet stranici.
Vidjela sam da su nečije fotografije bile objavljene pa sam i ja probala. Napravila sam svoj profil i, evo, objavili su moje četiri fotografije. I Blur Magazine je objavio moje radove.
Uz više skupnih, imala si i svoju samostalnu izložbu.
Da, 2012. sam imala izložbu “Pladanj lica” koju je organizirala Udruga mladih Šenkovec u suradnji s Općinom Šenkovec. Izloženi su bili ženski portreti.
Danas najviše fotografiraš vjenčanja. Kako se dogodio taj prelazak?
Javila mi se prijateljica jedne cure koju sam fotografirala. Rekla je da joj se sviđa moj stil i pitala me imam li fotografije s vjenčanja. Nikad nisam fotografirala vjenčanje pa sam zamolila jednu djevojku i njenog dečka da mi budu modeli. To mi je bilo prvo fotografiranje para. Te fotkice sam poslala toj curi, svidjele su joj se i uzela me za svog fotografa. To je bilo 2013. Nakon toga mi se javila sestrična i još jedna poznanica; stvorila sam portfolio koji sam mogla staviti na svoju stranicu. I tako je lagano krenulo.
Kako je prošlo fotografiranje prvog vjenčanja?
Lijepo, ali stresno. Isti dan je bilo i vjenčanje i fotografiranje mladenaca. Išli smo na jednu dosta zeznutu lokaciju, morali smo se provlačiti, a mladenka je bila trudna. Fotkanje je bilo u jednoj napuštenoj tvornici; ta kombinacija industrijskog i vintage stila jako me privlačila i bilo mi je drago što tamo imamo photo session. Sjećam se da sam doma obojala staru dasku i napisala ‘love story’. Često sam ljude iz svog okruženja molila da mi posude stare stvari, stare haljine, kofere.
Uglavnom, na tom prvom vjenčanju se dogodila jedna, sad smiješna, situacija. Zaboravila sam na dio u kojem se mladenci potpisuju i izašla sam iz crkve s namjerom da ih dočekam na izlasku. Kad sam došla do vratiju i okrenula se, vidjela sam da idu prema oltaru na potpisivanje. Trčala sam kroz crkvu nazad da stignem pofotkati. To vjenčanje i još dosta njih fotografirala sam Canonom i služila se samo jednim, portretnim objektivom. Ljudi su se čudili kako uspijem napraviti grupnu fotografiju s tako uskim objektivom.
A kako si to uspjela?
Ne znam. Jednostavno sam se morala snaći s onim što imam. Radila sam to uz faks i nisam imala prihode s kojima bih mogla kupiti bolju opremu. Radila sam dobre fotografije, a da toga nisam bila ni svjesna.
Što ti je bilo jako važno u početku, a danas više nije?
Naučila sam prihvatiti stvari. Ne stvaram više idealne situacije,
nego iz postojećih stvorim najbolje što mogu. Iscrpljivao me
perfekcionizam. Puno vremena sam gubila na traženje lokacija i na
vožnju. Često sam dva puta išla na lokaciju i to točno u ono
vrijeme u kojem ću fotografirati da znam gdje će mi biti sunce,
koliko će jaka biti svjetlost. Bila sam zahtjevna i stroga prema
samoj sebi.
Ne. Jako volim svoj posao. Naravno, želim sudjelovati i u drugim projektima, ali vjenčanja su moja strast.
Ljudi danas češće fotkaju, nego pišu. Fotografija je postala sredstvo komunikacije. Prije smo s jednog događaja imali tri fotografije, danas imamo šezdeset. Misliš li da je zbog toga fotografija izgubila nekadašnji smisao?
Ne. Mislim da je svaki zabilježen trenutak nečija uspomena. Ne smeta mi što ljudi fotkaju, dapače, uvijek volim vidjeti dobru fotografiju.
Što bi još htjela fotografirati?
Obožavam modnu i kazališnu fotografiju. Voljela bih i takve događaje bilježitii.
Što fotografiju čini dobrom?
Ovisi. Nekad su to boje, nekad svjetlost, nekad sam kadar.
Sarine dosadašnje radove možete pogledati na njenom Facebook i Instagram profilu.