VODI SALON U ČAKOVCU Ivana Bajsić Vejzagić već dvadeset godina uspješno posluje u frizerskom svijetu

Teško je pobrojati sve suradnje i nagrade koje je Ivana ostvarila u svojoj karijeri

Ivana Bajsić Vejzagić druga je generacija frizera u obitelji Bajsić. Njena majka, Agata Bajsić, poznata čakovečka frizerka, bila je Ivanina prva učiteljica pa je Ivana zanat učila već kao dijete. Nakon što je završila srednju školu u Varaždinu, uputila se u London na prestižne akademije.

Neke od njih su “Vidal Sassoon”, “Hob”, “Mahagony” i “Saco”. Ubrzo je postala edukator jer je stečena znanja željela podijeliti; surađivala je s “Wella professionals”, Akademijom “Urban”, bila je  Ambasador za “Matrix” u Hrvatskoj i Sloveniji, a kasnije i internacionalni ambasador za “Keune” i ambasador za “Denman”. Godine 2011. s kolegama (partnerima) je otvorila vlastitu “IDEA” akademiju u kojoj su se ‘ideje i vizije dijelile jednako kao i u salonu AGIART’. 

Teško je pobrojati sve suradnje i nagrade koje je Ivana ostvarila u svojoj karijeri. Izdvajamo neke: Srebrni češalj (1998.), Zlatna kamelija (1998.), Regionalna natjecanja (2000.), Oscar visoke mode (2002.), Prvenstvo Hrvatske (2002.), Hrvatski frizer godine (2004., 2008.), Matrix – kolorist godine (2009.), Nagrade za novinske frizure – Hrvatski frizer godine (2011.) i Hrvatski kolorist godine (2011.).

Iako se mnogi čude zašto radi u Čakovcu, a ne u Zagrebu, Ivana već dvadeset godina uspješno posluje i vodi salon ‘AGIART’ sa svojom majkom i suradnicima.

Ivana, školovala si se u Londonu.

Da, između ostalog. Moje školovanje je trajalo nekoliko godina. Na pragu punoljetnosti, otišla sam u jedan od centara svjetske kulturne scene. Trebala sam vizu, život je bio iznimno skup, funta je tada bila jedanaest i pol kuna. Tempo je bio daleko brži od onog na koji sam navikla. Ta profesionalna, ali i životna škola, odredila me u daljnjoj karijeri. Još uvijek, svake godine, odlazim u London na dodatne edukacije.

Iskustvo učenja u Londonu, atmsofera.

Internacionalno okruženje pruža iskustvo multikulturalnosti. Susrela sam se s mnogim kulturama, različitim ljudima i različitim kosama. To je iskustvo koje ovdje, u Hrvatskoj, ne možeš dobiti. Recimo, prvi puta sam doživjela drugačije strukture kose karakteristične za pojedine rase. Postoje posebnosti koje uvjetuju ili omogućuju različite pristupe takvoj kosi i tehnike rada.

Koje su to razlike?

Od azijatskih kosa japanska je najčvršća, a kineska najtanja. Karakterizira ih visoki crveni pigment zato treba biti vrlo pažljiv s kemijskim procesima. S druge pak strane, afrička kosa je gusta, čvrsta i prirodno kovrčava. Potrebno je koristiti puno jače preparate, nego kod indijske kose koja se smatra najosjetljivijom. Puno je različitih podvrsta afro-kose i nekima doslovno rastu van dreadlocksi koje ne možeš pročešljati. Smatram da su europska, američka i australska kosa najpodatnije vrste kose i na njima možemo biti najkreaktivniji.

Prisjeti se nekih zanimljivosti u svom radu.

Puno ih je bilo. Možda mi je najveći izazov bila jedna žena kojoj su ukosnice ostavile hrđu u kosi. Dan danas pokušavam naći rješenje kako maknuti tu hrđu. Problem je što su došli metalni, ionski pigmenti u kosu i više ih ne možeš maknuti. Odnosno, možeš, šišanjem.

Što je najteže u radu s klijentima?

U današnje vrijeme tehnologije, kad postoji puno nerealnih slika i photoshopa, dolazi do problema u komunikaciji jer klijenti žele ‘ono što je na slici’. Realnost je druga priča. Zato je važno postaviti granicu između profesionalne fotografije rađene za kolekciju i osobe koja to treba svakodnevno nositi. Podržavam ekstravaganciju, ali potrebno je frizuru oblikovati i uskladiti sa stasom klijenta i njegovom kosom. Zato je važna komunikacija s frizerom i pronalaženje najbolje solucije za kosu klijenta.

Biti frizerka u tvom je slučaju i obiteljsko nasljeđe.

Da, moja mama je otvorila frizerski salon prije trideset godina koji se tad zvao ‘Agica’. Zajedno poslujemo zadnjih dvadeset godina; razvile smo posao i preimenovale salon u ‘AgiArt’.

Jesu li se tvoje ideje kosile s maminima?

Dolazilo je do sukoba generacija. Kad si mlad i imaš dvadeset godina, cijeli svijet je tvoj. Danas, pri pomisli na to vrijeme profesionalnog sazrijevanja, mladenački zanos i smjelost čine mi se simpatičnima i pomalo luckastima. Ipak, iskustveno neprocjenjivima. Došla sam do onog što mi je mama tad govorila; tanka je granica između ukusa i neukusa. U svom se radu uvijek držim jednog citata: “Nakon što naučiš bazu, moraš dovoljno puta pogriješiti da bi kasnije znao od tih pogrešaka napraviti pravu stvar”.

Što si naučila od mame?

Brusila sam crte karakteristične za njenu generaciju: predanost, ustrajnost, strpljenje i fokus. To mi je omogućilo da pomičem granice i tražim nove izazove.

Što je mama naučila od tebe?

Mama i ja zajedno radimo, stalno surađujemo. Mama se usavršava više od mnogih mladih frizerki. Jer tko stagnira, taj propada.