Jedina utjeha njegove smrti je to što je oslobođen teške bolesti, muka i trpljenja. Bio je učitelj, izuzetni i prepoznatljivi kulturni djelatnik Međimurja, a i šire...
U nedjeljno rano popodne na gradskom groblju Murskog
Središća sahranjen je Franjo Liklin
čije je srce prestalo kucati u 82. godini života kao
posljedica duge i teške bolesti. Na posljednji ispraćaj i
oproštaj došli su mnogi učenici brojnih generacija koje je kao
učitelj uvodio u život od 1960. godine, a što je radio pune 43
godine. Došli su ovamo i oni koje je učio prve plesne korake
plesova Međimurja, a potom i one kojima se i drugi ponose.
Nebrojeno je takvih u Murskom Središću gdje je radio u RKPD Karlo
Mrazović-Gašpar pa potom u KUD Mura, pjevao je u Crkvenom
pjevačkom zboru. Neće ga zaboraviti ni članovi KUD Dr. Vinko
Žganec Vratišinec koji s jednakim zanosom čuvaju plesne korake
kojima ih je poučavao. Tu je sredinu posebno volio jer se ovdje
prvi puta zaposlio kao mladi učitelj, a već 1961. otišao je
raditi u OŠ M. Središće gdje je umirovljen 31.8.2003. godine.
Kada je lijes s njegovim tijelom spušten u dubinu središćanske
zemljice, pjesmom su ga ispratile pjevačice, njegove učenice,
pjevačice koje je podržavao, a s nekima i pjevao u Mješovitom
pjevačkom zboru KUD Mura. Posljednju molitvu nad njegovom rakom
predvodio je župnik vlč. Marijan Horvat.
Osim smrti, dirnuo nas je posmrtni govor Marije
Trstenjak, njegove učenice, a kasnije i kolegice na
poslu u sferi promicanja kulturne slike Grada. U tu zadaću Franjo
se ‘dao dušom i srcem’. Živio je za svako novo naučeno slovo
svojih učenika, ali i za svaki usvojeni plesni korak onih koji su
krenuli u svijet folklora, njegovim putem očuvanja kulturne
baštine kraja med ‘dvema vodami’. Pjesma i ples bili su Franjo.
Znali su to svi u Gradu i okolici, ali i oni koji su ovamo
dolazili te oni kojima je Franjo sa svojom ‘djecom’ odlazio.
Pobrojane su to mnoge nagrade, neke fascinantnog sjaja, koje je
za svoj pedagoški i kulturni rad zaslužio jer je bio prepoznat s
razine države, Međimurske županije i Grada. Uz to, Franjo je bio
službenik humanosti, dugogodišnji aktivist Crvenoga križa.
– Kad umire čovjek, umire dio svijeta i zemlja postaje
teža, iskusnija i ljudskija i veća za jednu ranu i dublja za
jednu jamu – riječi su pjesme Jure
Franičevića – Pločara. K
toj ‘rani’ i zakopanoj jami dolazit će supruga
Ružica, sinovi Smiljan i
Dalibor i njihovi najbliži, kraj nje i imena
Franjo Liklin zastat će oni u kojima su ostali
utkani vedrina, šala, smijeh, pjesma, ples, ono što je
Franjo u njih generacijski usađivao.
Koje li životne igre. Sahranjen je na dan kada je prije 45 godina
prvi puta došao na Smotru međimurskog folklora u Donju Dubravu, a
koja je tada prvi puta održana, i kamo je redovito sa svojom
‘djecom’ odlazio.
Mladen Grubić
FOTO:
Obiteljska arhiva