RADI S MLADIM VATROGASCIMA Božidar Vlah već je 13 godina stručni učitelj pomlatka u Donjem Mihaljevcu

Ova godina, a i godine ranije, na vatrogasnu površinu Međimurja i šire iznjedrile su vatrogasni pomladak DVD Donji Mihaljevec. Zbog svojih rezultata nagrađeni su i od svoje Općine

Prije tjedan dana pisali smo o najmlađim vatrogascima DVD Donji Mihaljevec i njihovim prošlogodišnjim rezultatima, ali i onima koje ostvaruju u ovoj godini. No nisu samo ove dvije godine upečatljive za njihov rad i rezultate, pamtljive su i one prije…

A sve je ozbiljnije počelo kada je odlučio svoje male sumještane, željne uniforme i nadmetanja, stručno obučavati vatrogasnim znanima i vještinama danas 44-godišnji Božidar Vlah i sam otac troje djece, kćeri Dore te sinova Filipa i Florijana.

– Držim da mi je taj odabir ‘zanimacije’ odgovarao i po mojem karakteru jer sam izuzetno hiperaktivan, ali i pomalo tvrdoglav. Sve što si zamislim htio bih da se i ostvari. Inače sam dobre duše, poslušan i marljiv. Vrlo sam temperamentna osoba – rekao je za sebe naš sugovornik.

On je svoj vatrogasni put započeo 1994. godine u matičnom društvu kao član vatrogasne mladeži, a četiri godine poslije već je bio u A ekipi društva. Reći će kako njegov ozbiljniji rad u društvu započinje 2006. godine kada je preuzeo vatrogasni pomladak koji godinama nije djelovao u njihovom vatrogasnom društvu. Smatra da je to bio i razlogom stagnacije rada društva.

– Kako sam vidio da druga društva djeluju i puno rade s mladima bila mi je želja da i ja naše društvo aktiviram. Mislio sam u početku kako u tome neću uspjeti, ali s vremenom sam ostajao iznenađen brojem djece koja su pristupala društvu – kaže ponosno. A još je ponosniji na činjenicu što toj mladosti postaje vatrogasni uzor kao što je i njemu nekada bio, danas pokojni Mijo Bartolić zvani Miška, kojeg je jako cijenio, a mnogo je od njega naučio o vatrogastvu i životu općenito.

Kada smo ga pitali za njegove početničke učiteljske korake, rekao je kako mu je bilo čudno i zagonetno kako toj maloj djeci ‘zapovijedati’ da budu poslušna te da se ne ubacuju u njegovu riječ.

– Ja sam zapravo na terenu njihov drugi roditelj, ali sve u svemu je super. Ja sam prihvatio njih, kao i oni mene, jer se ti jednim dijelom moraš prilagoditi i njima – otkrio je ‘tajnu vezu’ pogotovo što su ga djeca prihvatila kao drugog ‘tatu’. Ja sam im vatrogasni ‘tata’ – kaže sa smiješkom te dodaje kako je ponosan na njihovu poslušnost, a kada je vatrogastvo u pitanju. Djeluju zajedno. ‘Skužili’ su da su samo tako jaki – oni i njihov  Bobo, kako ga zovu.

Tajnu uspjeha Bobo je opisao: – Tjedno imamo tri treninga, mnogo i dobro radimo, zabavljamo se, odlazimo na mnoga natjecanja. Poslije natjecanja uvijek otiđemo na sladoled. Po ljeti napravimo i jednu vatrogasnu biciklijadu, odlazimo na kupanje na bazene ili u toplice. Ipak, najvažnije je što sudionici gotovo svih natjecanja u našoj županiji, a i onima kamo ih pozovu. Nikoga ne odbijaju, nikoga nisu razočarali, a to što im odnose pehare i medalje njihov je ponos.

Kako opisuješ uspjehe?

– Za mene postignuti rezultati znače da je to moj uspjeh za moj rad i društvo. Ponosan sam na samog sebe što dobro radim s njima. Za njih je to nešto novo u životu. Naučio sam ih da moramo stalno biti na vrhu – istaknut će ponosno i isto tako dodati: – Zadnjih 10 godina smatram najuspješnijima jer sam sad tek shvatio na koji način treba podučiti vježbama i kako ih učiniti poslušnima. Upoznao sam sve moje kolege mentore, te divne ljude koji rade u vatrogastvu jer mi je to ispočetka bilo jako nepoznato i jako teško.

Nije zaboravio u početku tri suradnika.

– Bio je to sadašnji predsjednik Zdravko Kranjec, onda su tu bili Marko Habuš i Dejan Kočiš. Sada mi pomaže moj stari kolega Dejan Kočiš.

Zanimalo nas je kako u današnje vrijeme u eri virtualnog svijeta privući mlade na zeleni travnjak, vježbališta?

– Oni sami dolaze jer su saznali od drugih koji su u društvu da se tu dobro radi i zabavlja. Trenutno imamo oko 45 članova djece i mladeži od 6 do 16 godina. Djevojčice su poslušnije i s njima možemo izaći na kraj, dok su dječaci puno bolji na natjecanjima i imaju manje treme nego djevojčice. Tako smatram da su i jedni i drugi zahvalni. Ne pravim razlike između njih. Za mene to znači jako puno, ali ja to gledam kao bolje za DVD jer će u povijesti društva to biti negdje zapisano. Ti pehari na policama vatrogasnog spremišta su dokaz mojeg rada i to nam nitko neće moći oduzeti.

Planovi, želje, poruke….

– Daljnji planovi su da i dalje držimo to što imamo, da nova djeca pristupe u društvo, mada je u selu sve manje djece i kako to dalje bude ne znam ni sam. Želja mi je da se rad nastavi s mladima te da  i dalje budemo poznati diljem Međimurja i šire, a pogotovo po takmičarskim rezultatima. Želim samo istaknuti onome tko to bude čitao, pogotovo mentori, da nije mentor biti samo na papiru ili onaj koji radi s djecom. Znam da je to jako teško raditi i iziskuje puno slobodnog vremena jer kada bude pomlatka u DVD-u onda ima i budućnosti.

Ima li ljepših želja, poruka? Što reći na to? Da padnu na plodno tlo.