VELIKO PRIZNANJE Čakovčanec Vanja Vejzagić osvojio međunarodnu nagradu za najboljeg profesora

- Svaki zaposleni građanin Republike Hrvatske u prosjeku bi imao 40% višu plaću kad bi korupcija i prateće aktivnosti bile magijom izbrisane - tvrdi naš sugovornik

‘Jesmo li preovisni o turizmu? Koje su razlike u reakcijama i navikama hrvatskih i engleskih studenata? Koja je najvažnija kvaliteta dobrog predavača?’ Razgovarali smo s Vanjom Vejzagićem, Međimurcem koji je dio svoje doktorske disertacije radio na sveučilištu u Manchesteru (Manchester Metropolitan University), koji predaje u Zagrebu na RIT-u Croatia (Rochester Institute of Technology), a živi u Čakovcu. Razgovarali smo sa strastvenim predavačem koji je prošli tjedan primio još jednu nagradu  – onu za najboljeg profesora.

Predstavi svoju doktorsku tezu i rezultate.

– Naziv moje doktorske disertacije je “Računovodstvene pretpostavke upravljanja eko-hotelom”. Glavna je (hipo)teza da računovodstveni sustav nije u mogućnosti odgovoriti na moderne zahtjeve za poslovnim informacijama potrebnim za odlučivanje. Bit je u tome da u današnje vrijeme sve veći udio nefinancijskih informacija sudjeluje kod donošenja poslovnih odluka. Moj dio nefinancijskog istraživanja u disertaciji bavi se “prevođenjem” ili transferom ekoloških informacija u područje troškova i/ili financijskih koristi s različitih razina njihove ostvarivosti.

Ono što sam saznao nadišlo je moje najluđe snove. Prvo, ekološka komponenta poslovanja je samo jedna od triju komponenti održivog poslovanja. To znači da sve što se desi u sferi poslovanja utječe na okoliš i društvo i obrnuto. Drugo, neki od ekoloških događaja je vrlo lako prepoznati i vrednovati financijski (npr. penali i kazne), a za druge samo postoji vjerojatnost nastanka (npr. opasnost izlijevanja nafte iz tankera u more).

Treće, kompanije koje su uvele i prepoznale slične sustave za praćenje i mjerenje nefinancijskih pokazatelja poslovanja (npr. kvalitetu, intelektualni kapital i sl.) bez problema su prepoznale potencijalni udio ekoloških troškova i koristi u ukupnoj financijskoj vrijednosti poslovanja. S druge strane, kompanije koje to uglavnom ne rade su udio takve informacije procjenjivale do deset puta manjim nego to istraživanja pokazuju. Dakle, što ne znam, to ne boli…dok ne saznam.

U nekoliko intervjua si govorio o turizmu, preovisni smo o njemu; što predlažeš?

– Prvo jedan veliki…uf! Naime, kada se udio zarade od turizma (ovisno o metodologiji) približi četvrtini ukupnog BDP-a države (direktno ili indirektno), onda se može govoriti o ovisnosti. Poznato je da je turizam glavna industrijska grana u zemljama koje su niže na razvojnoj ljestvici. Današnji turistički uspjeh destinacije ovisi o gomili varijabli na koje se sve manje može direktno utjecati. Trendovi i turisti koji ih slijede su postali nestalni, što možemo vidjeti već ove godine. Internet je učinio da postoji savršena informiranost o svemu u turističkoj ponudi (cijene, aktivnosti koje se nude, usluga, dojmovi i sl.), prije nego se donese ikakva odluka o destinaciji.

To znači da današnji gost dolazi s već formiranim očekivanjem o određenoj destinaciji. Ako je stvarnost ispod očekivanja, znat će svi…odmah. S druge strane, snažan je trend kontinuirane potrebe za drugačijim i novim pa gosti kad posjete jednu destinaciju već planiraju put u neku drugu i rijetko se ponovno vraćaju. Samo prenesu doživljaje i daju ili uskraćuju preporuku.

Sve navedeno predstavlja ranjivu točku za cjelokupnu ekonomiju RH. Moderne i napredne ekonomije se od potresa na tržištu brane diverzifikacijom svojih industrija i poticanjem onih učinkovitih temeljenih na visokom udjelu dodane vrijednosti. To su industrije znanja i inovacije (npr. Rimac). Brodogradilišta su primjer promašenih nastojanja, ali to je svima sad jasno, desetak milijardi kuna prekasno. Mišljenja sam da je samo značajnim i dugotrajnim ulaganjem u korisna znanja po modernim principima  moguće stvoriti bazu za razvoj industrija visoke dodane vrijednosti. Da se odmah ogradim, tu ne mislim samo na visokoškolsko obrazovanje.

Drugi bitan moment je politički koji bi trebao stvoriti stabilne preduvjete razvoja, ali to je već poseban “čušpajz”. Ljudima je teško zamisliti štetu koju im nanose korupcija i političko “pokroviteljstvo” te neučinkovita administracija. Međutim, ako bi se indikatori o procijenjenoj koruptivnoj razini dobiveni od nekih međunarodnih tijela pokušali prevesti u novac, onda to možemo izraziti ovako: svaki zaposleni građanin RH u prosjeku bi imao preko 40% višu (realnu) plaću kad bi korupcija i prateće aktivnosti bile magijom izbrisane.

Predaješ na američkom sveučilištu, o razlikama između privatnog i javnog sveučilišta si govorio, postoji li nešto što je ipak bolje na državnim fakultetima?

– Javna sveučilišta su i dalje institucije sa stoljetnom tradicijom. I koliko god se neka “muče” sa zahtjevima današnjeg vremena, kvalitetna reforma bi ih ponovo mogla lansirati u visinu gdje bi kvalitetom mogli parirati privatnim. To je sustav koji svoju glomaznost može koristiti kao prednost, a nižom prosječnom cijenom privlačiti dovoljno talentiranih ljudi koji bi kasnije stvorili osnove za daljnji rast. Mislim da na javnim fakultetima postoji značajan broj visoko kvalitetnih djelatnika koji znaju kako bi se znanstveno-nastavni proces trebao izvoditi da bi bio konkurentan na današnjem tržištu, ali je i pitanje njihova utjecaja unutar “kuće”.

Koje si razlike primijetio u navikama i reakcijama studenata u Hrvatskoj i u Manchesteru?

– U društvenom pogledu, studenti su nekako univerzalna bića. Mladi ljudi koji uglavnom žive u specifičnom životnom razdoblju u kojem prvi put otkrivaju svijet odraslih. Glavna je razlika ta što u Manchesteru studenti koriste vrijeme profesora da bi produbili svoje spoznaje. Postavljaju pitanja i žele “iscijediti” što više znanja. Kod nas studente ipak treba više poticati da to rade.

Osvojio si nagradu za najboljeg profesora, reci nam, molim Te, puno ime nagrade. Dobar profesor čini dobrog studenta i kontra, što bi istaknuo kao svoju vrlinu?

– Da. Dobio sam “Faculty Excellence Award”; meni je to vrlo vrijedno i značajno priznanje koje se dodjeljuje profesoru za nastavni proces, na temelju broja nominacija studenata i kolega, studentske evaluacije, evaluacije kolega te evaluacije neovisnog tijela pri RIT-u. Dakle, svih koji su uključeni u proces. Baš zbog toga sam ponosan.

Ako bih morao istaknuti jednu vrlinu, istaknuo bih…strast! Navodno je to termin koji se najviše pojavljivao u studentskim evaluacijama. Morat ću im vjerovati.

Vjerojatno pratiš reakcije studenta tokom predavanja: koliko ti je trebalo da uskladiš pripremljeno predavanje s neočekivanim reakcijama i potrebama studenata?

– Vrlo pažljivo pratim kako dvorana “diše” i mogu reći da nema dva ista način predavanja za različite grupe. Imamo službenu literaturu, ali svaku teorijsku postavku testiramo aplikativno. Recimo, na nekim kolegijima koristimo slučajeve koji znaju biti samo par sati stari i predložili su ih studenti na satu. Dakle, oni donesu vlastiti slučaj na sat i onda ga direktno uključimo u predavanje. Očito je da moja priprema za takav pristup mora biti jako dobra. To znači da se ponekad ne predaje prema striktno zacrtanom scenariju, već upravo suprotno.

Moram u glavi imati i koristiti na desetine scenarija sličnih slučajeva kako bih mogao objasniti i dokazati primjenu teorijskih spoznaja, recimo, na trenutna zbivanja na pojedinim tržištima. Svoje studente kontinuirano držim u stanju misaonog izazova i tjeram ih da to oni čine i meni. U biti, jedino tako osjećam da svoj posao radim ispravno.