DOBRAVO VU SRCU NOSI Slike Ivanke Matotek i njeno pjevanje ‘vraćaju’ ljude u međimurski kraj

Umjetnička duša rasla je za nju i uz nju. U tu dušu su usađene međimurske 'sadnice'. Međimurci mogu biti ponosni na Ivanku, a Slovenci zahvalni što živi i stvara kod njih

– U Donju Dubravu,  Međimurje,  se uvijek vraćam u našu skromnu obiteljsku kuću, posjetiti svoje najmilije, te u prekrasnu prirodu uz Dravu i Muru… tu mi je najljepše… otud i moja ljubav do međimurskih motiva, međimurske popevke, kulture… tu je sve i počelo, gdje sam rođena – početak je priče za nedavna susreta s izuzetno zahvalnom sugovornicom koja, zbog ranog odlaska u drugo govorno područje, nesvjesno miješa hrvatski i slovenski. Simpatično!

U Ljubljani živi od 1980. godine kada je tamo otišla na školovanje. – Jer doma nije bilo sredstava, novaca… teško mi je bilo… nisam željela otići u Sloveniju, ali nisam imala izbora – kaže s tugom u srcu što je život nije mazio, što su obiteljske (ne)prilike trasirale njezin životni put. Postala je odgajateljica i danas radi s djecom.

Govoreći o sebi, svome radu i umjetničkim sposobnostima, naglasila je kako ne voli miješati umjetnost i svoje pedagoško zvanje i dodaje kako je  prije toga  završila i još jednu školu za što je tamo dobila stipendiju.

– Smeta mi što uvijek prvo uz mene stoji zvanje, a onda umjetnica, slikarica… ne  želim to – reći će odrješito i dodati kako nijedno zvanje nije  utjecalo, niti ne utječe, na njezin umjetnički rad, već joj ga zapravo otežava. – Umjetnik se rodiš – njezin je stav.

A rođenjem je stekla sklonost prema slikarstvu i pjevanju.

– Makar moj umjetnički rad seže puno dalje, i po prirodi sam ‘Svjetovljan’. Uz slikanje i pjevanje, volim učiti, istraživati… to me veseli, ali volim i mir, tišinu … tako, da moja umjetnost nije ni u čemu ograničena. Ipak, najdraže mi je  međimursko – kaže s ponosom i nostalgijom.

– Danas živim između Ljubljane i Donje Dubrave. Zapravo, živim i stvaram u Ljubljani gdje su i nastala skoro sva moja umjetnička likovna dijela. Jednom je na mojoj likovnoj izložbi, koja se dogodila u Ljubljani, netko zapisao u knjigu utisaka: ‘Istina je, Međimurci mogu biti ponosni na Ivanku, a Slovenci smo zahvalni što živi i stvara kod nas!’ Bilo mi je to posebno drago  pročitati. Nekada me ljudi znaju pitati gdje će ostati moja likovna djela, poslije mene, a ja im odgovorim: ‘Tamo gdje će cijeniti moju umjetnost’. Ne kažem, da su moje slike najbolje, ili da ja pjevam najljepše, ali je jako važno, stvarati na svoj način, izričaj, da je to što stvaram, samo moje, to sam ja.

Bogata si izložbama?

– Izlaganjem svojih slika u Sloveniji, Hrvatskoj sam zadovoljna, počašćena, odazivom publike. Veseli me da ljudi u mojim slikama prepoznaju umjetnost. Motivi su uglavnom različiti, makar sam naslikala najviše motiva s ljudima, što je i jako kompleksno i zahtijeva puno truda i energije, jer obuhvaća duhovnost i poznavanje anatomije ljudskog tijela, što zna biti i jako zamarajuće. Moja omiljena tehnike je ulje na platnu, na stari, tradicionalan način. Po mome, dobar portret, slika u toj tehnici ne može nastati u jednom mjesecu, već duže…Stvarno mislim, da je umjetničko djelo toliko vrijedno koliko je u njega uloženog truda, rada,  znanja…  

Vi i Teta Liza?

– Posebno mi je drago, da sam svojom slikom razveselila, ovjekovječila, moju dragu prijateljicu i veliku umjetnicu Tetu Lizu. Možda malo ljudi zna  da sam bila prijateljica s Tetom Lizom. Svaki puta  kada sam svratila u Donju Dubravu bih je posjetila, a čule smo se i telefonom. Voljela sam je kao prijateljicu i cijenila kao veliku umjetnicu. Svako druženje s njom, za mene je bio praznik. Ure i ure smo razgovarale o umjetnosti, životu, smijale se, pjevale u njenoj maloj kuhinji.

Jednom tako uz razgovor i ugodno druženje sam dobila ideju da je naslikam. To sam joj i rekla. Rad na takvom umjetničkom djelu za mene je bio izazov…veselila sam se tome. U toj slici moraju biti sve njene pjesme, život, godine… Ona, veliki čovjek, umjetnica odrješitog duha, pomislila sam. Jednom mi je spomenula, da joj se najviše u sjećanje utisnuo nastup, kada je pjevala na pozornici,’f kmici’…’Dok sem f kmici zapopevala, i čula svoj glas, škropi su mi išlji’…Takvu sam je i ja slikala…Kroz par mjeseci slika je bila gotova.

Došavši k njoj srdačno smo se zagrlile. ‘Ivanka, hojt mam nuter, komaj čakam, kaj bom vidla sljiku”…Naslonila sam je na zid u kuhinji…’O bože dragi, pak tak sem kak živa! I popevljem! Ve mi je sejeno, ako hmerijem denes, elj zutra, sejeno mi je. Tak sem kak živa!’ – ispričala je s ushićenjem, ponosno dodavši: -Toliko iznenađenu i sretnu Tetu Lizu nisam nikada prije vidjela i moje srce je bilo potpuno. Sliku Tete Lize je naslikala u tehnici uljna platnu, 2015 godine format 60x50cm.

Ivanka i pjesma?

– Uz slikanje moja je ljubav i pjevanje. Iznenađena sam bila u početku jer nisam mislila da bih ja pjevala pred publikom ipak, to je velika odgovornost, ali jednostavno se dogodilo. Nastupam kao pjevačica, solistica, na kulturno umjetničkim priredbama i veseli me,da mogu približiti bogatstvo međimurske popevke i mojim dragim Slovencima.

Da bi u tome bila bliža Međimurcima učlanila se u HKD ‘Međimurje’, a predsjednik HKD Stjepan Šimunić kako je ona izuzetno aktivna predstavnica očuvanja kulturne baštine Međimurja što čini svojim predivnim glasom, a neizostavna je i Maja Sedovnik, kao njena instrumentalna pratnja na braču.

– Slike Ivanke Matotek i njeno pjevanje ‘vraćaju’ ljude u domaći međimurski kraj – ističe Šimunić.

Ivanka, kako dalje, što sutra?

– Moj slijedeći motiv  će biti  priroda, kao rascvjetali vrt, da malo odmorim dušu na njemu. Mi ćemo dodati, odmor za neko novo iznenađenje.