TOMO TRSTENJAK Mladi Beličanec s vlastitom prijevozničkom tvrtkom uspješan u Americi

Radio je i kao vozač limuzina imao priliku voziti i upoznati brojne poznate glumce, pjevače, sportaše i poslovne ljude poput Johna Travolte, Kevina Spaceya, Serene Wiliams, Nadje Swarovski, Mindy Grossman... Danas ima svoju prijevozničku tvrtku

Kada se prije osam godina, vođen nemirnim avanturističkim duhom, zaputio raditi na kruzerima, Tomo Trstenjak (31) iz Belice vjerojatno ni sam nije slutio kuda će ga sve ta pustolovina odvesti. Putujući širom SAD-a promijenio je nekoliko poslova, stekao brojna poznanstva, upoznao suprugu i zajedno s njom prije dvije godine pokrenuo vlastitu prijevozničku tvrtku. Proteklih nekoliko dana boravio je u svom rodnom Međimurju, pa smo ga zamolili da nam ispriča svoju priču koja u mnogim svojim dijelovima nalikuje ostvarenju američkog sna.

– Još od malena sanjao sam o putovanjima i pustolovinama. Iako sam, kao i svi moji vršnjaci u Belici, vrijeme prije i nakon škole provodio radeći s roditeljima i obitelji u polju maštao sam o putovanjima svijetom. Posve slučajno, 2011.godine ukazala mi se prilika da odem raditi na kruzer. Odradio sam dvije ture na putničkim brodovima koji su krstarili uz američku obalu sve do Južne Amerike.

Bila je to prilika da nešto zaradim, dobro naučim jezik, jer je moje znanje engleskoga u početku bilo vrlo skromno. U pauzi između dviju tura pribavio sam sve potrebne papire za ostanak u Americi, jer sam posao na brodu gledao kao odskočnu dasku za slijedeći korak, odnosno život i zaposlenje u SAD-u, prisjeća se Tomo.

Nije bilo lako donijeti takvu odluku, ostaviti siguran posao i započeti svakodnevnu borbu za osiguranje egzistencije.

– Bio sam spreman prihvatiti svaki posao i kad me put doveo na Floridu ukazala mi se prilika za zaposlenje u Daytona Beachu. Počeo sam raditi kao prodavač majici i suvenira na motorijadama koje su se održavale na istočnoj obali SAD-a. Kako je to ljetni posao, s dolaskom zime morao sam pronaći nešto novo i put me odveo u Ohio. Tamo sam u Clevelendu dobio posao u tvornici elektromotora i upoznao naše ljude kojih je dosta u tim krajevima.

Slijedeće godine vratio sam se u Floridu i u Tampi se zaposlio kao monter suhe gradnje u jednoj građevinskoj firmi. Ni tu nisam ostao dugo, jer mi se ukazala prilika da počnem raditi kao vozač limuzina. To razdoblje posebno pamtim, jer sam imao priliku voziti i upoznati brojne poznate glumce, pjevače, sportaše i poslovne ljude poput Johna Travolte, Kevina Spaceya, Serene Wiliams, Nadje Swarovski, Mindy Grossman i drugih.

Uslijedio je prijelaz s limuzina na teretnjake.

– Po struci sam vozač kamiona, a bila je to prilika i za dobru zaradu. Radeći za tri prijevozničke tvrtke prešao sam cijelu Ameriku, a ostvarila mi se želja da vozim i na Aljasci. Jedina savezna država u kojoj nisam bio su Havaji, ali da postoji most, kaže Tomo uz smiješak, sigurno bih i tamo otišao. U tom sam periodu upoznao i svoju suprugu Jelenu. Ona je iz Mostara, a u SAD je stigla puno prije mene, 1998.godine. Osim toga, prije tri godine ovamo je došao živjeti i ostatak moje obitelji, roditelji Tihomir i Svjetlana, sestra Anja te braća Ivan i Karlo. Jedino je brat Andrej ostao u Hrvatskoj, jer je studirao u Rijeci gdje danas radi za uglednu dansku transportnu tvrtku Maersk.

Dobio sam i dvojno državljanstvo, pa je sve to ubrzalo moju odluku da pokrenem vlastiti biznis. Jelena i ja krenuli smo s jednim kamionom, a nakon dvije godine poslovanja ih imamo četiri, uz pet prikolica. Supruga obavlja komercijalni i špediterski dio posla, dok sam ja još uvijek u kamionu, doduše sada ipak mnogo manje nego ranije. Vozim uglavnom na sjeveroistoku, ponajviše u državama New York, Virginia i Pennsylvania.

U pitanju su relativno kraće ture, ali radi se o najgušće naseljenom dijelu SAD-a gdje je najviše posla i prometa. S ostalim vozačima većinom pokrivamo središnji dio, uglavnom od Texasa do Chicaga, ali kad se pojavi posao potegnemo i na zapadnu obalu. Iako nam je sjedište u Saint Petersburgu na Floridi, naši vozači ovamo rijetko dolaze i kad ne voze tada se kamioni, u pravilu, nalaze tamo gdje žive. Plaćeni su po kilometru i uz nekakav prosjek od 1.000 kilometara dnevno tjedno se može zaraditi od 1.500 do 2.000 dolara.

Kada se netko odluči živjeti na drugom kontinentu neminovno se nameću pitanja o usporedbi sa životom u Hrvatskoj.

– Naravno da su razlike velike, kaže nam Tomo. U standardu, načinu na koji se radi i živi. Iako je u pitanju ogromna država, ljudi su ovdje puno mobilniji. Često mijenjaju poslove, a samim tim i mjesta u kojima žive. Rijetko ćete naći nekoga s deset godina staža u istoj firmi. Sve to ima svojih prednosti, ali i nedostataka. Zbog tako dinamičnog mijenjanja poslova trpi kvaliteta. Nije lako naći dobrog radnika, posebno s potrebnim iskustvom. S druge strane, moj primjer pokazuje da je tamo mnogo više prilika za uspjeh, zbog čega je i motivacija za rad znatno veća. Puno se radi, novac nikome ne pada s neba, ljudi često imaju i po dva posla, ali ako ste dobri u tome što radite nitko vas ne pita tko ste, odakle ste i čiji ste. 

Tomina priča zvuči nam kao ostvarenje američkog sna. Koliko u svemu tome nedostaje dom i razmišlja li o povratku.

– Možda bi mnogi iz naše perspektive rekli da sam uspio. Osobno smatram da smo tek na početku. Kratkoročno, želimo kupiti još jedan kamion, a na duže staze planiramo bitnije povećati našu flotu i proširiti posao. Naravno da mi nedostaju ovdašnji prijatelji, naša kultura, običaji, ljepote Hrvatske, naša hrana. Zato me iznimno raduje što sam se u ovih nekoliko dana sreo i intenzivno družio s puno poznatih i dragih ljudi te, na neki način, osjetio miris doma.

Ali moj život i obitelj su sada u SAD-u, obaveze me već zovu i još je mnogo planova preda mnom. Ne vjerujem da ću se vratiti u skorije vrijeme, možda za dvadesetak godina bude li prilike i poklope se okolnosti, završio je naš sugovornik.