Osiguravajuća kuća tražila je navodno 450.000 kn odštete od jedne liječnice iz Međimurja.
– Ovo nije izolirani slučaj. Prvi se put radilo o tužbi
osiguravajućeg društva i tužena je doktorica izgubila proces, a
iznos je bio više stotina tisuća kuna. Zanimljivo je da se u oba
slučaja radi o međimurskim obiteljskim liječnicima, a nemam
informacija da je dosad bilo gdje drugdje bilo sličnih postupaka
– kaže predsjednik međimurske podružnice Koordinacije hrvatske
obiteljske medicine (KoHOM), liječnik obiteljske medicine
Zrinko Karlović, koji ima ordinaciju u Prelogu.
Čakovečka liječnica koja je morala platiti 5000 kuna kazne jer
nije policiji prijavila promjene u zdravstvenom stanju pacijenta
koji je na naplatnim kućicama kod Sv. Helene naletio na
automobil, nije jedina koja je dobila po džepu.
Pitanje povjerenja
Kako neslužbeno doznajemo, od jedne je liječnice, također iz
Međimurja, osiguravajuća kuća tražila veliku odštetu, navodno
450.000 kuna, jer je njezin pacijent prouzročio prometnu nesreću,
a ona nije prijavila njegovo zdravstveno stanje.
Dr. Karlović napominje da su u oba slučaja počinitelji kronični
bolesnici kojima su dijagnoze postavili i liječenje vodili
liječnici kliničkih, odnosno bolničkih struka. Zakon jasno navodi
da prijavu sumnje na nesposobnost treba obaviti bilo koji
liječnik koji o tome stekne saznanje. Postavlja se, napominje, i
pitanje povjerenja između pacijenta i liječnika. Jedna od
rijetkih obveza koje postoje od davnina jest ona o liječničkoj
šutnji.
– Kako održati odnos i povjerenje pacijenta prema liječniku ako
on nije siguran što sve mora prijaviti, i to ljudima izvan
medicinske struke koje ne veže nikakva tajna, pa se ne zna kamo
bi sve ta informacija biti proslijeđena, kome dostupna i za što
bi se sve upotrebljavala – napominje dr. Karlović.
Problem je i nedorečenost zakona u kojemu se ne navodi konkretan
popis stanja koja se moraju prijavljivati i koliko bolest mora
trajati da bi podlijegala toj obavezi. Na ovaj način, čuvajući
svoju kožu, sad će liječnici, na primjer, morati prijavljivati i
strano tijelo u oku, svako i najmanje povišenje tlaka, porast,
ali i pad šećera, nesanicu bilo kojeg uzroka, astmu, reumatske
bolesti, gripu, povišenje očnog tlaka, hemoroide i tako dalje.
Tko će i kako rješavati ove prijave?
Puno pitanja, a bez odgovora
Koliko će vremena trebati da pacijent dođe na red za pregled?
Hoće li cijelo to vrijeme, a ovdje govorimo o stotinama tisuća
ljudi koji boluju od stanja koja će se morati prijavljivati, a
period do pregleda može trajati i godinama, biti bez dozvole i
kako će u to vrijeme odlaziti na posao, po djecu u školu,
pomagati roditeljima…? Ili će svi i dalje voziti dok ne dođu na
red, pa će jednako tako, dok ne dođu na red, voziti i psihopati,
potencijalni samoubojice, poluslijepi i ljudi s tumorom na mozgu?
Ako se svima sumnjivima zabrani vožnja, tko će rješavati
socijalne probleme koji budu nastali, poput gubitka posla,
nebrige o nemoćnima i djeci? To je samo dio onoga što se treba
sagledati kad je riječ o problemu prijava – napominje dr.
Karlović. Ističe i da liječnik ne zna koji pacijent ima položen
vozački ispit, a ako i ima, ne mora značiti da je vozač. Skreće
pozornost i na mogućnost fizičkih napada na liječnike kad netko
zbog prijave ostane bez vozačke dozvole i posla, zapadne u
obiteljske i financijske probleme, a socijalna služba mu se
uplete u život…
