OTIŠLI U INOZEMSTVO Riječi Međimuraca: ‘Tečno govorim dva jezika, a nemam s kim razgovarati osim s mužem’

- Fali mi dom dok pronađem mjesta kao ova na fotografijama i shvatim da sam sam. Kad shvatim da se nemam s kime diviti, nego da moram dalje nastaviti sam. I nadati se da će netko doći do mene

Prijatelju, pisala sam ti prije dvije godine, pišem ti opet. Još te nema. I sama sam izbivala, ali morala sam se vratiti. Htjela sam se vratiti. Možda sam prerano odustala, možda sam samoj sebi (ne)svjesno otežavala. Ali nisam osjećala mir, vuklo me nazad. Tješila me tamo jedna draga Beograđanka koju smo upoznali u šetnji:

“Prestat ćeš gledati svijet očima svojih prijatelja. Vjeruj mi. Pričekaj par godina.”

Ali nisam mogla dočekati. Gledala sam svijet tuđim očima svakodnevno. Očima roditelja, očima prijatelja, a najčešće očima stranca. Moje mi oči tamo nisu pripadale. Svaku su sliku unakazile, oduzimale joj boju, krivo je interpretirale. Uočila bih ulicu, prozor, most, vodu. Na tren. I svaki puta kada bih htjela promisliti o tim ljepotama, slika bi se izobličila. Voda koja teče i slika vode koja teče u mojoj glavi, nikada se nisu toliko razilazile.

“Fali mi dom dok pronađem mjesta kao ova na fotografijama i shvatim da sam sam. Kad shvatim da se nemam s kime diviti, nego da moram dalje nastaviti sam. I nadati se da će netko doći do mene.”

Prijatelju, pala sam. Prvi dan u novom gradu, drugoj državi. Pred punim centrom. I nisam se smijala kao inače. Sjetila sam se tvojih padova. Tri puta u istoj noći. Na stepenicama ispred Playersa, u Playersu i na terasi kod Playersa. Ni to me nije nasmijalo. Jer taj pad nije bio ‘Players pad’. Nije bio smiješan. Bio je gastarbajterski.

“Fali mi zezancija na gradilištu (šljakerska zajebancija) koju drugi ne kuže i uvijek moram objašnjavati. A onda zajebancija gubi smisao.”

Prijatelju, vrijeme mi brže prolazi. Nisam vjerovala. Nisam vjerovala susjedi da je zaista bila djevojka. Ni mami da je bila dijete. Apstrahirala sam starenje kao što apstrahiram i smrt. Vjeruješ li da ćemo u mirovini nadoknaditi život?

“Fale mi mama, tata i brat. Nikad nisam bila odvojena od njih. Najteže mi je što ih ne mogu svaki dan vidjeti, popiti s njima kavu, pričati im o svom danu. Fali mi moje društvo, provodili smo skoro svaki dan zajedno, a sad trebam mjesecima izdržati bez njih. A najviše od svega mi fale Mamica, njihova najbolja hrana na svijetu i naše gledanje turskih serija i debatiranje o njima. Najdraže mi je bilo nakon dugog dana s njima sjesti i gledati Istanbulsku nevjestu. Mnogo toga mi fali i nikako se ne mogu naviknuti na Njemačku. Godišnji me veseli više nego išta na svijetu.”

Prijatelju, ne želim ti prepričavati, želim se s tobom prisjećati.

“Iako tečno govorim njemački i engleski, nemam s kim razgovarati osim s mužem. Radim posao u kojem je nemoguće upoznati nekoga za razgovor. U dvije grupe na Facebooku, Expats in Hamburg i u Girl Gone International moguće je naći ljude za druženje.”

Prijatelju, misliš li da bi nezaposleni i gladni razgovarali o putovanjima?

“Što se uvjeta života tiče, puno mi je lakše s mojom i suprugovom plaćom ovdje, nego doma. Možemo si priuštiti puno više toga nego u Hrvatskoj. Zato i ostajemo ovdje.”

Vratila sam se, a tebe nema. Možda si s vremenom više ni nećemo biti toliko potrebni. Možda patimo jer se bojimo.

“Naši ljudi i ovdje u Njemačkoj strahuju da će ostati bez posla, kao što su strahovali i doma. Društveni sistem je uvijek takav da drži ljude na uzdi. Karakteristično za Njemačku je to što ljudi često rade više poslova i mogu si priuštiti više toga nego su si mogli priuštiti doma.”

Prijatelju, pisat ću ti i sljedeće godine. Ali pismo ni onda neću nasloviti. Želim ti sreću i mir. Želim ti osjećaj doma gdje god se nalazio. Vjerujem da ne bismo bili toliko tužni da si otišao jer si htio, a ne jer si morao. Pa ‘ajmo se pretvarati da si otišao jer si htio. Bit će nam lakše. Možda se čak uspijemo i preboljeti.