EDITA GORSKI Plesačica iz Čakovca koja sve pretvara u koreografiju

'Rijetke su one koje su, kao ti, u svojoj zanesenosti svjesne drugih. Tebi čovjek nije konkurencija, već ti je inspiracija. Uspjela si jer se čudiš, ali se ne iščuđavaš'

Prekrižila sam ruke i desnim se laktom podbočila na lijevo koljeno. Nastojala sam noge čim više prinijeti prsima da sakrijem pogled na bluzu. Obukla sam je misleći da je napravljena od prirodnog materijala. Ne zato jer je moje tijelo hram i smije ga dodirivati samo svila, već zato jer sintetika otvori svaku žlijezdu, poru, što li već, na mome tijelu i izazove znojenje.

Znojenje stvara stres, stres znojenje i mislim da je krug jasan. Bilo kako bilo, obukla sam je prije intervjua s tobom, popila vodu, sjela na bicikl i krenula prema gradu. Još kod kuće primijetila sam da sam se polila, ali sam mislila, osušit će se. Kad sam došla u kafić u kojem smo trebale imati intervju i ušla u toalet (pišem toalet, a ne wc da dodam finoću ovoj situaciji), ne samo da se bluza nije osušila, već je gotovo cijela bila mokra od znoja. A dijelove koji su bili suhi, logikom osobe u stresnoj situaciji, zalila sam vodom. Da se ne primijeti razlika. (Stvarno Mirjam?)

Prisjetila si se tokom našeg razgovora i sama da smo se upoznale na jednom rođendanu. Ti si imala trinaest, ja osam godina. Ti si bila Edita Gorski, plesačica velikih očiju koje podsjećaju na oči meksičke glumice Edith Gonzales. A u utorak si me, Edita, osmijehom i nemirom podsjetila na prijateljicu iz Ljubljane. Vjerujem da je i njoj, kao i tebi, dijagnosticiran poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD).

Dvoumila sam se da li da razgovor s tobom prenesem u obliku intervjua ili kolumne. Odabrala sam potonje jer su niti tvojih misli (objasnila si mi to i na kavi služeći se šećerima kao rekvizitima), tako labirintski mozaične da ih ne mogu odijeliti. Pitanjima i odgovorima ne bih uspjela prenijeti tvoju čudnovatost.

Školovala si se u Zagrebu pa u Amsterdamu, promijenila stanove i cimere. U mnogim si gradovima modelirala i podučavala ples, u mnogim si europskim teatrima plesala, pjevala i glumila:

“Samo ja i još jedna cura u razredu nismo pričale nizozemski. Gluma je zato bila najteža. Trebaš osjetiti to što govoriš, a kad ti je riječ strana može zvučati hladno. Ali i prijateljica i ja smo iznenadile profesoricu time koliko smo brzo naučile jezik. U nizozemskom ima, kao i u našem međimurskom, puno zavlačenja.”

Svidjelo mi se što si jednako svjesna svog uspjeha kao i svog neuspjeha. Ne amerikaniziraš, niti trivijaliziraš. Tvoj je uspjeh rezultat talenta, potpore, beskonačne upornosti, bolnih treninga i ljubavi prema sebi i drugima:

“Roditelji su uvijek dolazili na nastupe kad sam živjela u Hrvatskoj. Teško mi je bilo kad sam nastupala u Nizozemskoj, bila sam ponosna, a oni nisu mogli biti u publici. Povezani smo. Svaki dan smo se čuli; kad bih došla umorna doma, krvavih prstiju, poslala bih im srce da znaju da sam dobro. Često sam se kad bi mi bilo teško, javljala sedam godina starijem bratu. Voljela sam se družiti sa starijima, slušati ih i proučavati.”

I o svemu pričaš s jednakom važnosti. I o usamljenosti i o društvu. I o prihvaćenim idejama i o onim neprihvaćenim. O finoj hrani i o gladi. O ljudima koji te razumiju i o onima koji to ne žele. Ili ne mogu.

“Sve što dođe na silu, lakše čovjeka odvede s puta i stvori nezadovoljstvo. Danas sam strpljivija, ali i svjesnija da postoje ljudi koji će učiniti sve da ti s….mozak. Ako nisi dobro, u sekundi će te izbaciti iz takta. Uvijek sam imala osobe s kojima sam mogla o tome pričati. Mentorica mi je pričala i o svojim problemima; željela je da učim iz njenih situacija i da znam da nisam sama.”

Ista ta mentorica te i razočarala:

“Zamislila sam loptu koja izgleda kao maternica, a ja sam fetus koji izlazi van. I izvela sam to kao solo, ali sa skromnijom scenografijom. Solo je bio pohvaljen. Kad sam se vratila, nakon ljeta, vidjela sam da je mentorica preuzela moju ideju i da koristi scenografiju koju ja nisam imala na raspolaganju. Povrijedilo me. Znam da umjetnici crpe ideju jedni od drugih i jedni iz drugih, ali ovo je bilo drugačije.”

Rijetke su žene, Edita, koje svojom pojavom u drugim ženama stvaraju osjećaj ljepote. Rijetke su one  koje su, kao ti, u svojoj zanesenosti svjesne drugih. Tebi čovjek nije konkurencija, već ti je inspiracija. Uspjela si jer se čudiš, ali se ne iščuđavaš. Primijetila si zastavu koja je vijorila na zgradi iza terase kafića i drvenu bačvu u kutu. Moju mokru bluzu nisi primijetila. Nije te zbunio dolazak mog muža koji mi je u konzumovoj vrećici donio suhu majicu i zapalio s tobom cigaretu dok sam se ja u wc-u presvlačila. Niti te zbunilo to što sam se iz wc-a vratila u drugoj majici. Ali si primijetila da mi lijepo stoji:

“Sa svakom mi je osobom zanimljivo surađivati. Nemam predrasude, ne osuđujem, ne komentiram. Poštujem svakog. Ali naučila sam da moram istupiti ako želim uspjeti. Visoka sam, imam duge ruke i noge, trebala sam prostor na audicijama. Znala sam stati otraga, ali time sam sebi štetila. Sad stanem tamo gdje imam dovoljno prostora.”

Čini mi se da uspjeh želimo onima koji još nisu uspjeli, starijima ili mlađima od nas. Uspjeh naših vršnjaka je taj koji nas plaši. Zašto? Zašto nam je uspjeh nekog iz naše generacije podsjetnik na vlastiti neuspjeh, a ne dokaz da je uspjeh moguć?

“Imala sam glas u glavi koji mi je govorio da je moglo bolje i glas koji je govorio da će biti i drugih prilika. Čim sam dulje razmišljala i slušala prvi glas, tim sam manje čula drugi glas i manje sam radila. Trebalo mi je vremena da osvijestim da su ružne riječi često odraz nesigurnosti. Znali su mi se rugati drugi studenti, ali mislim da je to zato jer nisu razumjeli moje ideje”.

Promatrala sam tvoj ADHD u utorak popodne. Doživjela sam ga kao brojne likove koji ponekad strpljivo, ponekad manje strpljivo čekaju u tebi da ih pozoveš na audiciju, odabereš one najbolje i kreiraš koreografiju:

“Često su me pitali zašto se stalno smijem. A meni nije bilo jasno zašto se oni ne smiju.”

Možda zato, Edita, jer su u njihovom svijetu maternice zabranjene, a bluze mokre. Nažalost.