MEĐIMUREC NA NAJVIŠEM VRHU EUROPE Igor Rodiger iz Čakovca ‘osvojio’ Elbrus!

- Gurala me pomisao da ću biti prvi Međimurec koji se popeo na Elbrus. I uspjelo mi je! Planina mi je dozvolila da stanem na sam vrh Europe - rekao nam je Igor

Porazgovarali smo s Igorom Rodigerom, još uvijek s ozeblinama na nosu. Tridesetšestogodišnji Čakovčanin, član planinarskog kluba “Extrem”, prvi je Međimurec koji se popeo na Elbrus.

Najviši europski vrh (5642 metra nadmorske visine), poznat po visini i ekstremnim vremenskim uvjetima, nisu osvojili mnogi.

Igore, prije nego je došlo vrijeme za Elbrus, koje si sve vrhove osvojio?

Vrlo sam se rano popeo na Mt. Blanc i još neke druge vrhove od kojih bih istaknuo: dva puta Triglav (2864 mnv), Grosswenediger (3666 mnv), dva puta Grossglockner (3798 mnv) u Austriji, Gran Paradiso (4061), Balmenhorn (4167mnv), Punta Gnifetti (4554 mnv) i Breithorn (4164) u Italiji. Ubrzo se javila želja za penjanjem na višu planinu. Bilo je pitanje vremena kada će Elbrus kao jedina viša planina u Europi doći na red.

Koliko si se dugo pripremao? Što je sve priprema uključivala?

S intenzivnim pripremama započeo sam još u ožujku. Treninzi koje sam imao pet puta tjedno, sastojali su se od trčanja, vježbi vlastitom težinom (sklekovi, trbušnjaci) i vježbi s utezima. Pripreme su uključivale, naravno, i odlazak u planine. U sklopu pripreme popeo sam se u zimi na Špik (2472mnv) u Sloveniji, Gran Paradiso, Balmenhorn, Punta Gnifeti i dr.

Od ukrcavanja na avion, do fotografiranja na vrhu Elbrusa. Opiši tijek putovanja.

Krenuo sam iz Beograda, 8. srpnja sa srpskom ekspedicijom sastavljenom od ljudi iz Srbije, Hrvatske, BiH i kolege iz Švedske. Put nas je vodio iz Beograda preko Istanbula do Rusije u koju stižemo u ranim jutarnjim satima. Taj dan odsjeli smo u hotelu u gradu Treskolu. Treći dan bio je rezerviran za aklimatizacijski uspon na 3300 mnv, gdje smo podigli kamp i prenoćili. Četvrti dan spustili smo se u hotel da se odmorimo i pripremimo za ekspediciju.

Peti dan krenuli smo prema našem odredištu. Utovarili smo opremu, hranu i piće (otprilike 40 kilograma po osobi) u minibus koji nas je odveo do žičare kojom smo se digli do kampa Garabaši na 3847 mnv. Dalje smo nastavili ratrakom do planinarskog doma Diesel Hut (4157mnv) gdje smo se odmorili i prenoćili. Šesti dan obavili smo još jedan aklimatizacijski uspon i po snažnom vjetru popeli se do 4600mnv i vratili u dom. Sedmi dan imali smo odmor i pripreme da u ponoć pokušamo doći do vrha, iako prognoza nije bila obećavajuća. Nakon dva sata borbe s vjetrom, odustajemo od uspona i vraćamo se u dom. Tako smo i osmi dan proveli u domu nadajući se da će se nevrijeme smiriti kroz noć.

Deveti dan vjetar se nije smirivao, ali smo dobili informaciju od Rusa da će idući dan biti puno pogodniji za uspon. Bila nam je to posljednja prilika. Deseti dan, pola sata nakon ponoći, po nešto slabijem vjetru od onog prije dva dana i temperaturi od -20 °C krenuli smo prema vrhu. Od doma smo krenuli strmom stazom koja nas je vodila prema “traverzi” na 5100 mnv. Nažalost, dotad je već pet članova ekipe odustalo od ekspedicije. Iako vjetar nije slabio, ostatak ekipe dobro je napredovao.

Zatim je uslijedio završni uspon na zapadni vrh (5642 mnv). Nakon 10 sati hodanja uz povremene kratke stanke za čaj i pokoju energetsku čokoladicu, u 10:30 ujutro, nas šestorica stižemo na najvišu točku Europe. Sreća je bila neizmjerna, pogledi neopisivi, ali zbog jakog vjetra i hladnoće nakon slikanja za uspomenu, morali smo se što prije spustiti u dom. Silazak je trajao tri sata.

Jesi li osjetio simptome visinske bolesti?

“Traverza” je dio puta koji prolazi ispod istočnog vrha i lagano se diže do “sedla” koje se nalazi na 5400 mnv. Tu sam počeo osjećati simptome visinske bolesti; srećom bili su blagi pa sam nastavio uspon.

Kakva je bila ekipa s kojom si planinario?

Petnaest ljudi, petnaest različitih karaktera. Do neslaganja može doći zbog najmanje sitnice ako ljudi nisu spremni na neke stvari. Mi smo praktički četiri dana sjedili i čekali u domu bez nekog sadržaja. Tu onda dolazi do razmirica zbog najmanjih detalja, zbog suđa recimo. Dom je bio skromno uređen, struja se dobiva iz solarnih panela, trebalo se jako dobro obući da ne bude hladno spavati. Kreveti su bili poredane daske na kojima je bilo nešto što se ne može nazvati madracem.

Što te ohrabrivalo tokom penjanja?

Mogu reći da mi je motivacija lagano splahnula u trenutku kad sam se prijavio za ekspediciju. Trebalo je obuzdati emocije i posložiti stvari u glavi. Gurala me pomisao, da ako uspijem u svojoj namjeri, bit ću prvi Međimurac koji se popeo na Elbrus. I uspjelo mi je! Planina mi je dozvolila da stanem na sam vrh Europe. Imao sam veliku podršku okoline. Htio bih zahvaliti svojoj obitelji, PK Extrem, posebno predsjednici Roberti Radović i Zvonimiru Jembrihu koji me je pripremio za ovaj uspjeh.

Igore, sljedeći vrh?

Trenutno ne planiram ništa. Možda 2021. odlučim.

Igoru želimo sretne i sigurne uspone!