Vrlo smo brzo odlučili posvojiti još jedno dijete. Htjeli smo da K. raste i uz roditeljsku i uz bratsku ljubav. K. je znala i sama govoriti: Icucek, mojim te baceka, mojim te baceka. I tako smo otišli po našeg sina, njenog brata, prekrasnog, egzotičnog dječačića, našeg princa - priča Učiteljica.
Mama veli da smo išli desnom stranom, ali meni je u sjećanju lijeva strana ulice. Teta M. i Tomo, mama i ja. Možda sam spojila tjedan u jedan dan, no meni je u glavi žurno omatanje bilježnica, pisanje imena i razreda na naljepnice, spremanje torbe i prvi odlazak u školu lijevom stranom ulice. Uvjerena sam da je bila lijeva jer ste i Vi stajali na lijevoj strani dvorane. Mi, đaci prvaci, i naši roditelji sjedili smo u sredini sportske dvorane, a ispred nas su stajale naše buduće učiteljice. Primijetila sam Vas odmah. Izgledali ste tako lijepo, tako toplo, tako majčinski. Rekla sam to i mami. Rekla sam joj da želim da lijepa učiteljica, crvene kose bude moja. I ostvarilo mi se.
– Počela sam raditi s dvadeset i jednom godinom u Ivanovcu. Tamo sam radila dvije godine. Mlada učiteljica, dobila sam treći razred koji je plakao za svojom starom učiteljicom, gospođom Sovar. Divna žena koja im je svaki dan pričala priče. Mislila sam u sebi, Bože, zašto plaču? Pa kako ću ja? – prisjeća se Učiteljica. Ali djeca su brzo prepoznala ono što ste i Vi osjećali – biti učiteljica Vaš je poziv.
– Meni, kad uđem u razred, vrijeme i prostor nestanu, ostanu samo oni – moji đaci. I svaki dan osjećam sreću. Svaki. Prije sam se teže nosila s rastancima, sad možda lakše. Kad završe četvrti razred i odu u “više” razrede, dogovorimo se da dolaze dolje k meni. To nam je utjeha. Znamo da smo još uvijek tu, blizu – govori Učiteljica.
Na početku mog drugog razreda, šuškalo se i nagađalo se. Čuli smo da odlazite, nismo znali zašto. Nismo razumjeli jer četvrti razred nije bio ni blizu, a ostavljate nas. Bili smo jako ljuti. Nesvjesno sebični. Nismo razumjeli da naša Učiteljica, naša mama u školi, želi biti i majka kod kuće. A ne može. Nikada to nismo primijetili, kako i bi? Mislili smo da smo Vam mi sve, da smo Vam dovoljni. Toliko ste nas voljeli.
– Muž i ja nismo mogli imati djecu. Bila sam mama bez djeteta. Vrlo brzo nakon što smo saznali, odlučili smo posvojiti. I bili smo vrlo uporni. Zvali smo i ispitivali svakodnevno. A onda su rekli da imaju bebu za nas. Čekala sam svoju djevojčicu otkad je njena biološka mama ostala trudna, sedamnaestogodišnja djevojka koja nije mogla zadržati dijete. Čekali smo da prođe babinje, tih šest tjedana. Dočekali smo. Pamtim i danas te tri žene iz Centra koje su donijele moju djevojčicu. Tri vile donijele su moju bebicu. Primila sam je u naručje i ona mi se nasmijala. Bila je to moja djevojčica. Znala sam to. Tad sam osjetila apsolutnu sreću. Dugo sam plakala, nisam mogla prestati. Bilo je to stanje potpune sreće, ljubavi i ljepote.
Vrlo smo brzo odlučili posvojiti još jedno dijete da zaokruži našu roditeljsku i obiteljsku sreću. A htjeli smo i da K. raste uz roditeljsku i uz bratsku ljubav. K. je znala i sama govoriti: Icucek, mojim te baceka, mojim te baceka. I tako smo otišli po našeg sina, njenog brata, prekrasnog, egzotičnog dječačića, našeg princa – priča Učiteljica. Vaše drugo dijete, Vašeg sina, rodila je Romkinja.
– Muž i ja kad smo bili mladi i kad još nismo znali da nećemo moći imati biološku djecu, rekli smo da ćemo imati karavan i dječicu kao iz reklame United colors of Benetton. Kad smo posvajali drugo dijete nije nam bila važna boja. Znali smo da je naš. I kad se ljute ne svoje biološke mame, kažem im nemojte, te žene su vas rodile. Jer neke žene mogu roditi, ali ne mogu biti mame. A neke žene ne mogu roditi, ali su mame. Da nije bilo njih, ja vas ne bi dobila. Vi, moja djeca, ne biste došli do mene, svoje mame.
Odgajali ste ih iskreno. Odgajali ste nas iskreno. Beskrajno nas volite. I svoju “kućnu” djecu i svoju “školsku” djecu.
-U ovoj generaciji bilo je jako puno grljenja, više nego u prošloj, pogotovo curice. Jedan dan morala sam iznenada otići i nisam im stigla najaviti da me neće biti. I siročići moji mali, nisu znali što se događa. Drugi dan kad sam došla u školu, oni su u koloni trčali prema meni. Skoro su me srušili zagrljajima. Cijeli razred sam morala zagrliti – prepričava Učiteljica. Još se Sokrat žalio na pokvarenu atensku mladež. Učitelji se žale na svaku generaciju. Ali Vi ih ne razumijete.
– Čudim se kad ljudi govore da su generacije sve gore i gore. Ja to nisam primijetila. Samo se ja trebam prilagoditi novim generacijama. Pa oni drugačije žive, nego što smo živjeli mi prije trideset godina. Pa meni je to normalno. Normalno mi je da se služe mobitelima, i ja se služim. Nekad je funkcionirao onaj sistem autoriteta – šuti i slušaj, ali tako je bilo i u obiteljima. Sad su odnosi partnerski, suradnički. I ako se ja postavim prema djeci suradnički i s poštovanjem, sve teče, sve se dogovorimo. Ne glumim autoritet, već nastojim u razredu primjenjivati i stvarati odnose kakve djeca imaju doma. Djeca to prepoznaju, otvore se i surađuju – objasnila je.
Vi, Učiteljice moja, mislite da ste se promijenili i da Vas zato tolike generacije vole i poštuju. Ali niste. Ostali ste isti. Tolerantni, pažljivi, puni razumijevanja i poštovanja. Puni zanimanja za svog sugovornika. Uvjerila sam se u to, kad sam prekjučer, sa svojih dvadeset i sedam godina, sjedila s Vama na kavi. Slušali ste me s jednakim zanimanjen i uvažavanjem kao kad sam imala sedam godina i kad sam sjedila na klupici ispred 1. A razreda i posljednja preizuvala svoje papuče. A Vi ste strpljivo čekali. Kraj lijeve strane klupice, na lijevoj strani hodnika.