- Sjedio sam i gledao Muru i sjetio se prijatelja koji živi daleko od nas. I pomislio sam, da on sad tu sjedi, što bi rekao? Rekao bi: Mura, tak mi fališ... - otkrio nam je autor projekta - poznati komičar, pjesnik i glazbenik nadimka Pepsi
U Engleskoj ga zovu Sunday Golden, u Njemačkoj Golden Keinarbeiter, u Italiji Domenico Aurelio, u Rusiji Zolotoj Besposljeni Poležalni Lenjivi.
U Međimurju je poznat kao Pepsi. A mi smo razgovarali sa Zlatkom Nedeljkom – komičarem, pjesnikom, glazbenikom, ali najprije – čovjekom. Autorom projekta, tekstopiscem i skladateljem pjesme Međimurje tak mi fališ.
Zlatko, živiš u Međimurju, a pjesma se zove Međimurje, tak mi fališ. Kako Ti može faliti ako si tu?
– Nisam pisao za sebe. Obožavam Međimurje i ne mogu mu se prestati diviti. Rodio sam se kraj Mure i meni je Mura sve. Dok pjevam o Muri, ne pjevam o vodi, nego o mladosti, ljubavi, ženi. Mura je kao žena kojoj se nikad ne smijemo prestati diviti.
Često ideš u šetnje.
– Volim šetnje, volim ići u divljinu. Svaki put se divim nečem
novom. Jer kad gledaš spot i vidiš tu prirodu, stvarno je
prekrasna. I dok gledam Međimurje, divim se njegovoj prirodi i
ljudima. A znaš kome se još divim?
– Nikoli Tesli, Florijanu Andrašecu, Mladenu Kerstneru i čovjeku koji mi je spasio život kad sam imao pet godina i kad me lupio auto. Divim se onima koji su unaprijedili čovječanstvo i divim se ljudima koji mogu i žele druge ljude učiniti sretnima.
Koliko je Tvoja sreća, Zlatko, uvjetovana reakcijom publike? Stojiš li iza svojih radova i ako nisu prihvaćeni najbolje?
– Dok šećeš Miklavcem i naiđeš na fijolicu, misliš li da ona miriše radi sebe ili radi nas? Ona miriše radi sebe, ali i radi drugih. Tak’ i ovo. Dok ti stvaraš, stvaraš zbog sebe jer ti je to lijepo. Recimo, dok imam nastup za Fašnik i u publici je pet ili deset tisuća ljudi i dok mi se ljudi smiju, ja sam najsretniji čovjek na svijetu. To me hrani. Kad smo snimali ovaj spot, nije bila bit u finalu, bit je bila u stvaranju.
Projekt Međimurje tak mi fališ, veoma je uspješan, reakcije su odlične. Kako ti je uspjelo?
– Potrebna je doza ludosti. A i mora se, da bi projekt bio uspješan, poklopiti više faktora: ljudskost, dobrota, upornost, ljudi, prijatelji, sreća, novci, mediji. Projekt je mozaik, gibanica. Imao sam u glavi devedeset posto projekta i znao sam kako želim da on izgleda. Slušao sam ljude koji su u projektu i sebe. Slijedio sam svoju nit.
U projektu je sudjelovalo više od četrdeset ljudi. Kako si ih uspio uskladiti?
– Trebao sam donositi puno odluka. Gledao sam da se svatko dobro osjeća, da svatko lijepo ispadne. A ako vidim da je osoba koja je u projektu puna strasti i želje, znam da će i suradnja biti uspješna. Htio sam da svi koji su sudjelovali budu ponosni na to što su radili i svima sam im neizmjerno zahvalan. Devedeset posto njih pozitivno me iznenadilo.
Što si naučio o ljudima? Što si naučio o Međimurju?
– Kad su glazba i Međimurje zajednički nazivnik, složni smo. Neki
ljudi, koji su sudjelovali u projektu, deset su puta narasli u
mojim očima. Puno su pozitivniji i kreativniji nego što sam
mislio. Jedna žena, nije važno koja, koja je sudjelovala u
projektu, zaslužuje deset puta bolji tretman medija i društva,
nego što ga dobiva. Samozatajna je, ali fantastična. Većina njih
koji su sudjelovali divno su reagirali i bio mi je užitak s njima
raditi, a neki su me i umorili. Međimurje je prekrasno, u
Međimurju ljudi jedu kao lordovi. Međimurke najfinije
kuhaju.
– Najvažnije je slušati sebe. Slijedi svoju misao. Imao sam ideju s klavirom. Uzeli smo ga u Vratišincu u devet sati ujutro, stavili ga u kombi i vratili ga navečer doma. Prijatelji su nam pomogli pri transportu. Triput smo ga tokom dana vadili iz kombija, navlačili ga. Ljudi nakon promocije spota odlično reagiraju na klavir, ali kad sam im rekao da ćemo nositi taj klavir na Mađerkin breg, mislili su da nisam baš normalan. Klavir je u samo šest kadrova, a dvanaest sati smo ga navlačili. Ali zaista je vrijedilo.
Opiši proces stvaranja projekta.
– Kod Mure nastaje devedeset posto svega, pjesama, humora. Evo i danas navečer idem k Muri. Sjedio sam i gledao Muru i sjetio se prijatelja koji živi daleko od nas. I pomislio sam, da on sad tu sjedi, što bi rekao? Rekao bi: Mura, tak mi fališ. I iz toga je nastala pjesma. Najprije sam pjesmu predstavio familiji, onda i prijateljima. Rekli su da će to biti odlično! Onda sam razmišljao i došao na ideju da stavim Međimurce ‘na kup’. Mislio sam, idemo pjevati i diviti se Međimurju. Idemo se diviti kraju koji nam je sve dao. Kraju u kojem sam rođen, u kojem živim i u kojem ću, vjerojatno, umrijeti. Kraju u kojem sam našao svoju ljubav i dobio djecu. Stavio sam na papir koga bih sve pozvao, ali me brinulo da se neće htjeti svi odazvati. Jedan dan sam počeo zvati i, eto, svi su se odazvali.
Komičari su često zatvoreni i tužni ljudi.
– Ja ne. Ja sam tako otvorena osoba u svemu. Puno sam se morao boriti – u životu sam 10 000 puta pomogao, a 15 000 puta je meni netko pomogao. Ne možeš bez ljudi. Najvažnije je biti korektan. Nikad ne znaš kad će ti se vratiti.
Uspješan si i sretan čovjek. Što bi poručio onima koji se bore (sa sobom)?
– Radite ono što vas veseli. Premalo se radujemo životu. Život je dah. Cijeli život promatram ljude; svi žure i čekaju da dođe nešto bolje, a to bolje nikako da stigne. U životu se dogode dva ili tri trenutka o kojima smo sanjali, ostalo su male stvari kojima se trebamo radovati.